Makedonski književni klasik i akademik Vlada Urošević (Skoplje, 1934. godine) autobiografski roman “Madžun” objavio je prije dvije godine. Roman je objavio VBZ, s makedonskoga ga je prevela Jelena Lužina (autorica dobrodošlog pogovora), a uredio Marko Pogačar.
Madžun iz naslova romana je preslatka melasa od crnoga grožđa (sorta temjanika ili hamburger, kako to precizno stoji u bakinoj bilježnici recepata koju autor često citira). Riječ je o poslastici koju često i obilato jede skopski maštoviti dječak i strastveni pripovjedač romana čija neobična i brojna obitelj živi na periferiji makedonske prijestolnice, u kući koja ima velik i uzbudljiv vrt prepun biljaka i životinja. Na čelu obitelj je impozantna figura djeda, čovjeka s prebogatom bibliotekom koji puno zna o avijaciji, ali i o gomili drugih stvari i od kojega susjedstvo često traži savjete. Dječakova majka je u sanatoriju, možda i ne samo zbog bolesti, a otac, geolog i rudarski inženjer, stalno je na službenom putu, možda i ne samo zbog posla. A u kući ima puno neudanih ujni i podjednako lijep broj neoženjenih ujaka, od kojih je najslikovitiji onaj najmlađi, Aleksandar, pun tajni kao i njegov karizmatični otac koji se voli lijepo odjenuti kada odlazi na tajanstvene sastanke u grad s moćnim ljudima grada.
Za hranjenje cijele obitelji zadužena je baka, koja stare i provjerene recepte pažljivo zapisuje u svoju bilježnicu. A na jugu Europe meni je doista spektakularan, prepun ukusnih jela čiji su osnovni sastojci hranjivo južnjačko voće i povrće kojeg u Makedoniji doista ne nedostaje. Pravi raskošan spektakl boja i okusa. No, bez obzira na kvalitetu prehrane i bakine kuhinje, dječak ipak najviše voli slasni madžun. Njegova je svakodnevica maksimalno slobodna. On samotnjački i samozadovoljno krstari vrtom, sluša priče odraslih, i to vrlo često i poskrivećki, bori se sa složenim i nerazumljivim terminima koji su mu potpuno strani te se pokušava igrati s teško oboljelim dječakom iz susjedstva, što uvijek i ne završava uspješno. Djed ga podučava geografiji i biologiji, a naš junak sve to provjerava izravno u bujnoj prirodi koja se krije u vrtu punom tajni i iskušenja. Odgajaju ga djed i baka, i to prilično liberalno, kao što to samo djedovi i bake mogu, bez nepotrebnih stega i kažnjavanja.
Vrijeme je uoči Drugoga svjetskog rata. Život obitelji u Skoplju je zapravo lagodan i krajnje građanski. Informirani djed govori strane jezike (najviše voli francuski, a bogme, sluša i Wagnera), ujne maštaju o visokoj modi i stranim slastičarnicama, ali strah od promjena i rata polako se uvlači u zidove kuće koja je velika tajna za ljubopitljiva poštara Gavrila koji dječaka uporno ispituje koliko kuća ima soba. A svoje tajne imaju i ukućani, ponajprije dječakovi roditelji, kojih gotovo nikada nema i o kojima se u kući i ne govori, ali i najmlađi ujak Aleksandar, koji će svoju pravu prirodu pokazati tek nakon što njemačke trupe napadnu Jugoslaviju i bez borbi osvoje i Skoplje. Tada će dječakova obitelj i saznati zašto je poštar Gavrilo tako uporno istraživao koliko soba ima njihova kuća na periferiji Skoplja, smještena daleko od centra grada i uronjena u zelenilo prirode.
Uroševićev roman prepun je nježne nostalgije i decentnih metafora. Nije opterećen politikom ni ideologijom. To je roman o gradu koji pohode atraktivni cirkusi s tigrovima i slonovima, gradu koji ima svoje autentične kapriciozne primadone i svoj gotovo pa aristokratski komunistički pokret, ali i svoje potkupljive izdajnike i propalice. Napisan je uzornim, rekli bismo filigranskim stilom, s povremenim ubodima nadrealizma, ali bez prevelike dramatičnosti sve do trenutka kada Skoplje postane meta u početku nezadržive i okrutne njemačke soldateske. “Madžun” je živi primjer romana koji nam zorno pokazuje kako se idiličan obiteljski život prepun sjetnih rituala u jednom trenu može pretvoriti u veliku tragediju i vječni nepremostivi gubitak i neizlječivu traumu. U nimalo elegantni egzodus koji stoji točno na razmeđu opojnog djetinjstva i bolnog odrastanja.
