Roman o djeci komunizma koji je komunizam iznevjerio i prepustio ih prvo ulici, a potom i kapitalizmu

Jadna deca komunizma! Prvo su im roditelji bili bogovi i batine i onda su odjednom spali iz svojih fotelja i više ih nitko ne treba jer nisu stigli presvući kapute na vrijeme. Sada bi smo ih trebali žaliti dok oni opravdavaju zločine nad narodom koji ih je ugostio i hranio!? Ne, žalim ne mogu žaliti nikoga tko mi želi zlo ili želi ne raditi i dobro živjeti na mojoj grabači. I to pričajući priče kako se nekada dobro živjelo (samo oni) dok su mene 1972 budili u 3 ujutro i pravili pretres jer je otac bio član matice hrvatske. Moj otac je mogao dobiti mjesečno samo 40 litara goriva na bonove dok su se drugovi vozali koliko ih volja u službenim vozilima. Za njih nije vrijedio ni par-nepar sistem vožnje. Mi smo stajali u redu za ulje, šećer i kavu dok su njima kući trgovci donosili robu. Ne, ne mogu ju žaliti jer njoj još uvijek ide sasvim dobro i nadam se da se skinula sa državne sise (čisto sumnjam). Kila sirove švercane kave je bila 10DM, jedne nazovi rifle 100DM a radnička plaća 200DM. Za njih je moralo biti su njihovi pobedili 1945. Oni su bili zaslužni a mi smo bili izdajice i klasni neprijatelji. Jedino što nas je sve jednako pogađalo je bilo redukcije struje.Tako se dobro živjelo. Sada još samo da mi cenzor opali crveni jer sam rekao istinu koja boli.

I opalio mi tobože za neđto bezveze ali ustvari za prethodni komentar. Sada će mi opaliti za ovo. JEr nisam dete sa Kozare i jer moji nisu pobedili 45. a njegovi jesu. Ali neka, i to će im propasti isto kao što su sjebali sami svoju državu.

Odavno bolju kritiku ne pročitah...