Olja Knežević pobijedila je na petnaestom natječaju VBZ-a za najbolji neobjavljeni roman i to rukopisom “Katarina, Velika i Mala” koji se već našao u prodajnoj mreži.
Riječ je o trećem objavljenom romanu te crnogorske književnice i članice Hrvatskog društva pisaca koja je u Hrvatskoj malo poznata, iako joj je Profil prije četiri godine objavio roman prvijenac “Milena & druge društvene reforme”. Glavni ženski lik i društvene mijene na području bivše Jugoslavije posljednjih, malo je reći burnih desetljeća u fokusu su tog snažnog, emotivnog i na mahove prilično žestokog, gotovo muškog romana.
Olja Knežević udahnula je život svojoj Katarini, zapravo ni po čemu posebnoj Titograđanki koju pratimo od njezina djetinjstva u Crnoj Gori, preko dramatičnog studija u Beogradu, do nimalo idiličnog braka i života u Londonu koji završava totalnom izvanbračnom pobunom. Odrastanje naše Katarine prate ljubavni lomovi, obiteljske traume zbog prerane smrti majke, fascinantni odnos s mudrom i crnogorski odrješitom bakom, ali i nevjerojatna ljubavna priča s lijepim i tankoćutnim Sinišom koja ima uspone i padove, ali je neodoljiva i fatalna.
Posebno poglavlje tog pitkog romana koji rese brze i direktne rečenice, bez puno opisivanja i palamuđenja, zauzima Katarinina najbolja prijateljica, nesuđena glumačka zvijezda Milica otrovana drogom, alkoholom i seksom. Ona je najpotresniji, a možda i najkompleksniji lik u knjizi u kojem je autorica ispisala dirljivu posvetu nekome do koga joj je očito jako stalo.
Ona je svojevrsna Katarinina sestra blizanka čiji je karakter nepopravljivo beznadan unatoč svim talentima koji je rese, ali i uteg kojime roman dopire do najdubljih kriminalnih, mafijaških krugova u koje su upale mlade i atraktivne crnogorske studentice za vrijeme studija u uznemirujućem Beogradu.
Dobri anđeo čuvar koji unatoč svim plemenitim naporima iz životnog pakla ne uspijeva spasiti Milicu, pa ni Katarinu, upravo je Siniša, muškarac dobre duše koji u Beogradu postaje sitni kriminalac da bi preživio. Sinišu naša naratorica neskriveno i bezgranično idealizira pretvarajući ga u sveca, pa je njegova uvjerljivost dosta smanjena, što se poglavito odnosi na epilog romana koji ipak donosi zraku optimizma u poprilično tamnoj i bezizlaznoj atmosferi knjige.
“Katarina, Velika i Mala” ženski je roman i roman o ženskoj emancipaciji koja se događa s više ili manje uspjeha čak i na brdovitom Balkanu, ali gubi bitku, zanimljivo, u materijalističkom i globalističkom Londonu. Roman je to koji, osim svog intimističkog utabanog toka, ima i paralelne rukavce prepune aktualnih društvenih reminiscencija u kojima se oštro i britko opisuju političke prilike u Jugoslaviji koja je bila osuđena na smrt, Beogradu u kojem je krajem osamdesetih počelo bujati nimalo slučajno nasilje, ali i u Crnoj Gori, čiju današnju poziciju autorica iznimno direktno i upućeno, pa i hrabro razotkriva i osuđuje.
Roman se čita u dahu i kao da je u dahu i napisan. Dosta se razlikuje od hrvatske suvremene prozne produkcije i svojom fokusiranošću na jedan lik, ali i životnosti koju snažno odašilje. Žiri VBZ-ove nagrade zaključio je da roman nema čvrsto postavljen žanrovski model i u pravu je. No “Katarina, Velika i Mala” prvenstveno je ljubavni roman čiji junaci žive u točno određenom vremenu na točno određenom prostoru i nemaju puno prostora za promjenu i uzmak od životnih nedaća. Oni su djeca komunizma koju je komunizam iznevjerio i prepustio ih prvo ulici, a potom i kapitalizmu.
Nije baš jasno gdje im je bilo gore i gdje su brže i temeljitije gubili identitet pokušavajući odlascima prevariti neumitnu sudbinu od koje se ne može pobjeći. Iako je riječ o fikciji, spominjanjem stvarnih osoba iz kulturnog života (primjerice kazališnog redatelja Jagoša Markovića i glumice Anice Dobre), autorica je dopustila različite interpretacije svojeg rukopisa, što je rizik na koji je pristala već kad je tekst slala na VBZ-ov anonimni natječaj, a onda i na prosudbu tisućama čitatelja iz cijele regije kojima će se ta knjiga uvući pod kožu.
Jadna deca komunizma! Prvo su im roditelji bili bogovi i batine i onda su odjednom spali iz svojih fotelja i više ih nitko ne treba jer nisu stigli presvući kapute na vrijeme. Sada bi smo ih trebali žaliti dok oni opravdavaju zločine nad narodom koji ih je ugostio i hranio!? Ne, žalim ne mogu žaliti nikoga tko mi želi zlo ili želi ne raditi i dobro živjeti na mojoj grabači. I to pričajući priče kako se nekada dobro živjelo (samo oni) dok su mene 1972 budili u 3 ujutro i pravili pretres jer je otac bio član matice hrvatske. Moj otac je mogao dobiti mjesečno samo 40 litara goriva na bonove dok su se drugovi vozali koliko ih volja u službenim vozilima. Za njih nije vrijedio ni par-nepar sistem vožnje. Mi smo stajali u redu za ulje, šećer i kavu dok su njima kući trgovci donosili robu. Ne, ne mogu ju žaliti jer njoj još uvijek ide sasvim dobro i nadam se da se skinula sa državne sise (čisto sumnjam). Kila sirove švercane kave je bila 10DM, jedne nazovi rifle 100DM a radnička plaća 200DM. Za njih je moralo biti su njihovi pobedili 1945. Oni su bili zaslužni a mi smo bili izdajice i klasni neprijatelji. Jedino što nas je sve jednako pogađalo je bilo redukcije struje.Tako se dobro živjelo. Sada još samo da mi cenzor opali crveni jer sam rekao istinu koja boli.