Da je Mario Brkljačić posebno ime hrvatske literarne scene, dokazuje i najnovija njegova knjiga, roman "Sam", koji je objavio Durieux pod uredničkom paskom Ivane Rogar. Brkljačić je godinama djelovao kao autor na društvenim mrežama i objavljivao i elektroničke knjige, koje se u nas jako teško udomaćuju. Ipak, stekao je zamjetan broj štovatelja koji vole sve što on napiše. Prvu nagradu dobio je prije gotovo dva desetljeća. Bila je to nagrada zagrebačkog Studentskog centra za prvu knjigu, da bi lani osvojio drugu nagradu Večernjeg lista za najbolju kratku priču. Zanimljivo, tu je nagrađenu, vrlo napetu pa i pomalo morbidnu priču "Otok" uvrstio u svoj novi roman dokazavši da su njegove prozne knjige u formalnom smislu prilično fluidne te da ih se s podjednakom argumentacijom može ubrojiti i u romane i u zbirke priča. One funkcioniraju i kao cjelina, ali i kao pojedinačni prozni zapisi, što može biti prednost, ali i mogući nedostatak, pogotovo za one koji romanima daju prednost u odnosu na kratke priče.
Svoj najnoviji prozni uradak Brkljačić je ispleo oko Sama, nezadovoljnog i introvertiranog, pomalo i starmalog adolescenta kojem godine precizno nisu određene, a koji s majkom još uvijek ide u zoološki vrt i mora s veseljem jesti njezine punjene paprike. I da. Mora biti normalan, kao i svi drugi dječaci njegove dobi, a to mu jako teško polazi za rukom jer se osjeća potpuno izgubljeno i kao da nikamo ne pripada. Sam ne voli ni svoju najbližu okolinu, a još manje znatiželjne i nezanimljive susjede iz otuđenog nebodera, sadistički raspoložene školske drugove, dosadnjikavi grad u kojem živi i koji mu strašno ide na živce, unaprijed određena životna pravila, nacionalne predrasude koje nas pretvaraju u robote bez prava na individualizam... Stoga želi otići, i to što dalje i što prije, makar i vlakovima koji su u nas zastarjelo i anakrono prijevozno sredstvo, ali odlazak nije lagan, a možda je i nemoguć. I to i u onom metaforičkom, znači krajnje neugodnom smislu. U nedostatku stvarnih promjena u životu, naš Sam sanja, i to strastveno i bez prekida, kao na tvorničkoj traci koja se nikada ne zaustavlja. Sanja i kada spava i kada ne spava. A ti su snovi na mahove i opasni, čak i po život, i agresivni. Pa prelaze i u stvarne sfere nečijeg života. Ponekad nam se tako čini da čak ni autor nije siguran što je Sam sanjao i izmaštao, a što je doživio. Što je, dakle, stvarnost, a što san. Kao da je i nepovjerljivi Sam pobjegao od autora i njegovih umjetničkih želja i oteo se njegovoj nepodnošljivoj kontroli jer panično želi biti negdje drugdje, a ne u Brkljačićevu romanu. Želi biti slobodan, čak i od svog stvoritelja, iako je taj stvoritelj samo čovjek, a ne Bog. Brkljačićev roman, naravno, nije linearan ni plošan. Iako je građen čvrstim jezičnim materijalima, autor na svakom katu ove prozne višekatnice ostavlja i prostor za prozne pukotine pa je najbolje da ovu knjigu ne tresete previše, da joj ne ugrozite statiku.
U njoj je važna svaka rečenica, ali ne morate je čitati po redu, jer u njoj uobičajenog proznog reda i nema pa joj možete prići neobavezno, kao zbirci poezije u kojoj svaka pjesma ima svoju maksimalnu autonomiju i nezavisnost. "Sam" je stoga potpuno slobodna interpretacija jedne nedokučive osobe koja je tek na putu dugotrajnog sazrijevanja, ali na tom putu jako teško prihvaća civilizacijska pravila u koja je grubo i bez pitanja uronjena. I u ovome britkom djelu Brkljačić je ostao vjeran svojim antikapitalističkim i antimaterijalističkim uvjerenjima. Ipak, s njima ne maše bjesomučno, poput nekog nafiksanog fanatika s previše energije, a premalo sadržaja. I na tom je polju suzdržan poštujući estetiku svojih literarnih uzora kojima se oprezno, iz prikrajka, divi pazeći da se ne pretvori u njihova epigona. Ipak, odaje im počast na stranicama ovog suptilnog i gorkog romana, koji će vas natjerati na razmišljanje, ali i na višestruko čitanje jer riječ je o djelu koje je u stalnom pokretu i u stalnoj mijeni. Djelu koje nikako nema samo jedno značenje i samo jedan model tumačenja. I djelu koje će zorno pokazati zrelost i nagone hrvatskih literarnih žirija, kojih imamo kao nikada u svojoj i ne tako dugoj povijesti.
