“Sretni ljudi čitaju i piju kavu” miriše na “chick lit”, barem ako sudimo po omotnici ovog nevelikog romana (Egmont, Puls, urednik Davor Uskoković, prijevod Jelena Butković, 99 kuna). No autorica Agnès Martin-Lugand mnogo je mudrija žena. I autorica. Štoviše, po obrazovanju ona je klinička psihologinja, a nakon šest godina posla posvetila se isključivo pisanju. “Sretni ljudi...” njen su prvijenac, veliki književni hit u rodnoj Francuskoj, roman za koji su već otkupljena filmska prava.
Treba li onda čuditi što knjiga počinje citatom Freuda, rečenicom o tugovanju? Tuga i jest glavna tema ovog romana. Glavna junakinja, vlasnica kafića-knjižare u Parizu, mora se izboriti za život nakon pogibije supruga i malene kćeri u prometnoj nesreći. Ovdje pratimo njene pokušaje, od očaja zbog toga što i ona tog kobnog dana s njima nije bila u automobilu, preko selidbe u Irsku (što autorici ovdje u Hrvatskoj jamči golemu čitanost) pa sve do susreta s krajnje mrzovoljnim susjedom koji ipak jednog dana može biti put u neku drugačiju budućnost.
Priča je ispričana duboko proživljeno i gotovo iz svake stranice jasno je da autorica ima “pogled iz prvog reda” u stanje duboke tuge. Naravno, dala joj ga je njena profesija, a ne sam život, no možda je on zbog toga i vredniji, možda će baš zato ova knjiga nekome i pomoći da se nosi s vlastitom boli. Ima tu razloga za suze i bilo bi dobro imati maramicu pri ruci, ali ima i vrlo zabavnih epizoda, onih koje pokazuju da se čovjek ponekad samo treba prepustiti: vremenu koje prolazi, novim stvarima koje dolaze, zalasku sunca i kiši, zaigranom psu... Nitko, naravno, ne tvrdi da je to način na koji se preživljavaju najteže životne tragedije, ali jest i može biti jedan način na koji se ostaje živ nakon takvih događaja.
A što će dalje biti, tako i tako ovisi o nama samima. Zato i Agnès Martin-Lugand kraj ove priče ostavlja da visi u zraku. Sve je moguće, poručuje ona. Pa i nastavak priče koji je već napisala (“Ne brini, život je lijep”).
