Svaki pasionirani čitač ima knjige kojima se stalno vraća. No s vremena na vrijeme lijepo je vratiti se knjigama iz rane mladosti. A djela koje smo voljeli tamo negdje tijekom srednje škole zapravo su ona koja su od nas stvorila prave čitatelje, ona koja su nam izgradila ukus, kriterije i literarne strasti. Naravno, godine nose razvoj, drugačije uvide, nose i neke sasvim nove interese, ali baš zbog svega toga može biti jako korisno provjeriti što je od starih voljenih naslova izdržalo test vremena.
Unatoč svemu tome za povratak u znanstvenu fantastiku (književni žanr koji se potkrade u odrastanje svakog ljubitelja knjiga) trebao je “debeli” razlog. Tada je Egmont objavio “najdeblji” – roman “Dina” Franka Herberta (urednik Davor Uskoković, prijevod Stanislav Vidmar, 149 kuna), roman koji, uz djela Arthura C. Clarkea, s pravom nosi titulu najvećeg klasika žanra.
I “Dina” se dobro drži. Nije izgubila nimalo svojih čari.
Roman objavljen (doista) davne 1965. godine, koji se opire ekranizacijama (film “Dina” snimio je David Lynch 1985. i nije se proslavio) baš kao što je to činio i Tolkienov “Gospodar prstenova”, i danas čitatelju nudi ono najdragocjenije: bijeg u svijet mašte, u priču koja se čini većom od svemira samog. Stvorio je Frank Herbert cijeli svoj svemir, njegove svjetove, planete, vladare, kaste, religije, čak i škole... stvorio je mitove, oprečan muško-ženski svijet... veliku priču koja u glavi svakog tko taj roman uzme u ruke stvori jedinstven “film”.
U toj autorovoj mašti koja potiče, a ne guši maštu svakog čitatelja ponaosob krije se tajna uspjeha ovog romana, djela kojim se Frank Herbert upisao u povijest, jer baš on je bio prvi autor kojem je uspjelo postići milijunsku čitanost. Ili, jednostavnije rečeno, Herbert i “Dina” izvukli su žanr znanstvene fantastike iz literarnog geta kojim su se kretali tek (često prezreni) zanesenjaci. A baš njih najviše i veseli novi život “Dine” i svaki novi čitatelj na njezinu putu duljem od pola stoljeća.
