Redateljica i scenaristica Irena Škorić lovi festivalski rekord

slavljenje mediokriteta

Redateljica Irena je legenda sa zeljeznice.net. Kultna ličnost među fanovima tramvaja, željeznica itd. Bravo! Samo tako dalje!

Ireni sve čestitke i nek samo piči dalje usprkos sveprisutnom hrvatskom jalu. Kako glupom čovjeku riječ nije dovoljna i ne zna stisnuti google, eto ga na. Uz program igranih i eksperimentalnih filmova na 18. danima hrvatskog filma Dobri 18. danini za hrvatski film Premda je neosporno utemeljena tvrdnja da su u sve bogatijoj ponudi filmskih festivala u Zagrebu i šire Dani hrvatskoga filma osuđeni na tavorenje na margini zanimanja kulturne i društvene javnosti, i osamnaestim izdanjem, onim kojim su konačno ostvarili punoljetnost, Dani su još jednom potvrdili svoju važnost i relevantnost. Spomenuta marginaliziranost dijelom je uzrokovana nedostatkom jasne i suvisle koncepcije, zbog čega se Dani često doimaju poput ne odveć ambiciozne smotre čija je glavna zadaća dokazivanje opstojnosti i vitalizma nacionalne kinematografije, a kojoj je natjecateljski karakter pridodan ponajprije zbog stvaranja dojma živosti i privlačenja publike. Uz nerazrađenu koncepciju, razlog marginaliziranosti Dana krije se i u određenim organizacijskim slabostima, možda ponajviše stoga što na čelu manifestacije nije neka energičnija i smislom za (samo)reklamu obdarena osoba. Na Danima, naime, sve ponajviše počiva na entuzijazmu i nerijetko volonterskom duhu ljudi uključenih u njihovu realizaciju, dakle na hvalevrijednoj spremnosti da se čitava stvar i u nezahvalnim okolnostima izvuče do kraja, ali na spremnosti kojoj nedostaje marketinškog njuha i smisla za poslovnu probitačnost. Dio nevolja leži i u činjenici da je glavni organizator Dana Studentski centar, ustanova na državnim jaslama u čijem radu pojmovi poput dobiti, marketinga i probitačnosti zacijelo ne kotiraju osobito visoko. Zahvaljujući tomu Dani ni ubuduće zasigurno neće moći računati na nečiji izrazitiji osobni angažman te će neizbježno i dalje biti predodređeni za marginu, premda sve veći broj gledatelja na svakom novom izdanju festivala jasno ukazuje da za filmskim festivalom ovakva profila neosporno postoji potreba i da bi vrijedilo detaljnije poraditi na njegovu osmišljavanju i koncipiranju. Sasvim zasluženo, jer riječ je o kakvoćom najujednačenijoj konkurenciji, u kojoj je prikazan velik broj vrlo solidnih ostvarenja, najviše nagrada na ovogodišnjim Danima pripalo je igranofilmskim naslovima. Grand prixom festivala tako se okitila humorna egzistencijalistička drama Rastanak scenaristice i redateljice Irene Škorić, hrvatski predstavnik na 14. bijenalu mladih umjetnika Europe i Mediterana te kandidat za Studentskog Oscara. Realiziran bez riječi i isključivo oslonjen na glumačke geste i grimase, Rastanak je emotivna, atmosferična, socijalnim tonovima obojena, sjetna i nenametljivo nostalgična gorko-slatka priča o ocu i sinu koji jednog sumornog jesenskog dana na autootpad odvoze svoj stari automobil, Zastavu 101. Iako je riječ o djelu koje traje svega dvanaest minuta, njihovo kratko putovanje autorici je prilika da efektno predoči ili barem tek duhovito skicira niz tema i motiva aktualnoga hrvatskog prezenta. Od međugeneracijskog jaza, pri čemu prvobitno nerazumijevanje oca i sina postupno ustupa mjesto međusobnom shvaćanju i prihvaćanju, preko naglašena socijalnog konteksta, jer riječ je o pripadnicima obitelji iz niže srednje klase koja očito pamti i bolje dane, do odnosa prema prošlosti i nasljeđu iz nekadašnje socijalističke Jugoslavije. Kako sama redateljica tvrdi, upravo je odnos prošlosti i sadašnjosti središnja tema njezina filma, koja biva pročitana u efektnom metaforičkom ključu. Tijekom vožnje oca i sina, koje raspoloženo i nerijetko na rubu groteske interpretiraju Ivan Brkić i Asim Ugljen, autorica kadrove promišljeno oprema ikonografijom prošlih vremena, poput tri desetljeća stara kalendara te nekih naljepnica i znački. S prošlošću treba raskinuti, i to je neizbježno, poručuje redateljica, no nje se ne trebamo sramiti niti je mistificirati. Svatko od nas nosi svoju emotivnu prtljagu, a sjećanje na djetinjstvo, mladost i općenito prošla vremena, makar u obliku suvenira kakav je u samoj završnici jedan drugi stojadin, znatno nas obilježava i dokaz je naše zrelosti i spremnosti za suočavanje s budućnošću. Od prošlosti i u prošlosti ne može se živjeti, ona realno ponekad vrijedi tek šaku kuna, koliko za staro vozilo na otpadu dobije otac, no sjećanje na nju može nam pomoći u daljem životu i možda nam ga donekle olakšati. Publici na 18. danima možda najugodnije iznenađenje priredio je Dalibor Matanić kratkim filmom Tulum, drugim naslovom iz autorova planiranog šestodijelnog ciklusa posvećena ženama iz raznih krajeva Hrvatske. Vješto kontrastirajući eros i thanatos, Matanić stvara vrlo ugođajnu i elegičnu storiju o mladoj djevojci (prikladno suzdržana Leona Paraminski), studentici koja s dečkom Vukovarcem, njegovim bratom i društvom jednog ljetnog dana stiže na piknik na obali Vuke. Kad njezini suputnici odjednom nestanu, autor spretnim posezanjem za elementima nadrealnog i metafizičkog, uz vrlo sugestivnu primjenu prirodnih zvukova i šumova, protagonisticu suočava s tjeskobnom i nelagodnom svijesti o nepojmljivim tragičnim razmjerima i posljedicama koje je Domovinski rat ostavio na Vukovar. Dotad frivolna i lakomislena cura u jednom danu, štoviše tijekom tek nekoliko sati, ubrzano sazrijeva i doživljava gotovo mistično iskustvo, koje će ju trajno izmijeniti. Njezina promjena dodatno je podcrtana okvirom u kojoj joj baka pripovijeda o pokušaju silovanja kojem je bila izložena tijekom rata. Na samu početku, kad unuku omete u ljubavnom zagrljaju s dečkom, njezina je priča dobrano humorno intonirana i naglašava spomenuti frivolni ton, da bi na samu kraju poprimila dijametralno suprotno značenje. Iako iznesena praktički od riječi do riječi identično, bakina crnohumorna storija tada ima dominantan tragičan prizvuk, što u kombinaciji s prethodnom transformacijom mlade protagonistice rezultira vrlo efektnom završnicom. Ukratko, Tulum je možda najuspjeliji, najuravnoteženiji i najzaokruženiji Matanićev film, ostvarenje koje sugerira da bi se autor moguće trebao više okrenuti kratkom filmskom metru. Josip Grozdanić

Sad sam baš pogledao na net, film je snimljen 2008. I u čemu je problem?! Nisam pogledao film, tako da ne mogu previše o tome, al sam bio sad na Zagrebdoxu i vidio njen film o Tramvaju broj 13. II kolko se sjećam, osvojio je nagradu. I btw, jako mi se svidio. Iz prethodnog komentara može se jedino zaključiti da je to djelo nekog jalnog hrvatskog filmaša koji valjda nema ni jedan jedini hit. Daj Bože da svaki hrvatski filmaš ima bar jedan hit!

Film o tramvaju je već ušao u legendu. Na internetu lijepo piše - \"Rastanak\" - Dani hrvatskog filma 2009.- Grand Prix, nagrada za najbolji scenarij. Ako netko osvoji Grand Prix na tom festivalu znači da je maksimala postignuta. Internet, daljee - Libertas film festival, Dubrovnik-pobijedila, kolko se sjećam, to je još uvijek u Hrvatskoj, Liburnija, HR - pobijedila, Motovun - pobijedila, ZagrebDox-pobijedila itd itd. Što se tiče Zagreb film festivala, pa zar nije to festival samo za strane filmove. Znam da se tamo prikazuju samo neki kratki hrv. debitantski filmovi, pa zar nije osobi njenog kalibra malo ispod časti biti u takvom programu i još u prostoru koji uopće nije ni kino. Bio jedan put ove godine i nikad više. Irena je carica. Samo nek rastura i dalje!

Irena! Irena! Irena! Obožavan njen film o Tramvaju broj 13. Najzagrebačkiji film koji sam vidio u zadnjih 10 godina. Zbog raznih dotepenaca i dođoša nam naš beli Zagreb grad i izgleda kak zgleda, ruglo zvano Cvjetni plac, Horvatinčićeve garaže po centru, rupa u Preradovićevoj za parking, HNK buduća graža. Dalmoši moraju uvek nekaj srat, i samo lade jaja umesto da se prime poštenog posla. Rastanak (2008), Armin (2006, teška bosanska patetika). Dečec, primi se posla i pokaži što znaš, umjesto da tu drkaš po forumu!

Prelijepa Irena. Divim se kako osoba takve krhke vanjštine radi tako snažne filmove. Svaka čast. Sve druge riječi su suvišne.

Filmovi su joj originalni i sjajni i to su fakti. Cmizdriti i cviliti zašto ovaj ili onaj nije dobio nagradu je stvarno smiješno i više nalikuje birtijaškom stilu. Kao drugo, uvijek postoji internet za sve provjere, pa tako se vidi da Matanić nije imao ni približno toliko festivala kolko je netko napisao. Njega, uz Irenu, također cijenim i film mi se sviđa. Drago mi je da je što više naših filmaša uspješno.Grand Prix 2009. Rastanak je apsolutno zaslužil, kaj se tiče 2010., moji favoriti su bili animirani Nespavanje ne ubije, Miramare i dokumentarni Volim te od Puhovskog i još par kraćih dokumentaraca i Arheo 29 od V.Kneževića. Od tih nijedan nije pobral Grand Prix, i kaj sad. Deca, smešni ste.

BRAVOOOO

A onda i Damir Radić, Nacional, kojeg inače jako cijenim. Bez skandala i trijumf stojadina Kritiku za \"lošu selekciju\" pretrpio je zato izbornik eksperimentalnog programa Marijan Krivak, kojem je spustio Epehaov Jurica Pavičić, novopečeni samoproglašeni stručnjak za porniće iz kvartovskihih videoteka. Pavičiću bi se moglo otpjevati ono što je Štulić pjevao Glavanu - \"daleko si ti od istine\", jer Krivaku je zapravo trebalo čestitati na hrabrosti što je u konkurenciju uvrstio poticajno kaotične i bizarne radove Josipa Viskovića, ili moj film \"Samo je zemlja ispod ovog neba\" koji, među ostalim, donosi prezentaciju seksualnosti neviđenu u (javnoj) povijesti hrvatske kinematografije. Krivak je tako pokazao da postoji i drugo, do sad slabo vidljivo, \"no budget\" krilo suvremenog hrvatskog eksperimentalca naspram dominirajućih (državno poticanih) visokobudžetnih (kontekstualno gledano) radova koji tehničko-izvedbenom superiornošću pokušavaju sakriti činjenicu da su koncepcijski zakopani u desetljećima starim, uglavnom strukturalistički inspiriranim idejama. Uostalom, upravo u toj \"bizarnoj\' selekciji moglo se vidjeti možda i najbolje ostvarenje Dana, \"Foto atelje\" Lukasa Nole, koji je maestralno skinuo oniričko-opskurnu poetiku Davida Lyncha i darovao nam neke doista krasne scene (postupno obnaživanje tjeskobno lijepe djevojke, \"priča\" o dječaku u kaubojskom kostimu prerezana vrata), a uz put u toj svojevrsnoj montaži atrakcija nenametljivo ponudio i trunke moguće političke kritike (uprizorenje nalik ritualnim islamističkim pogubljenjima pred videokamerama koje se može dovesti u vezu s roditeljskim tretmanom prethodno spomenuta malog kauboja kao ikonskog predstavnika Amerike). I dok je Nola napravio vjerojatno najbolji film u dosadašnjem opusu, drugi najpoznatiji sudionik Dana, Dalibora Matanić, nije bio toliko uspješan. Njegov kratki igrani film \"Tulum\", drugi od šest planiranih kratkih filmova s Leonom Paraminski u glavnoj ulozi, koncepcijski je efektna priča o u ratu izgubljenoj mladosti Vukovara (granice sna i jave propusno su postavljene i tek se na kraju razabiru kao takve), no bilo bi dobro da je Matanić osim svoga dobro znana užeredateljskog umijeća (koji je žiri nagradio) ponudio i malo više \"sadržaja\" (odnosa među likovima) u opisu idiličnog ljetnog dana iza kojeg je uslijedila ratna katastrofa. U tom smislu jači je dobitnik Grand Prixa \"Rastanak\", kratki igrani film pri početku teksta spomenute Irene Škorić. Ta minimalistička priča bez dijaloga o ocu i sinu koji odvoze stari stojadin na otpad, zrelo i koherentno je uobličen uradak o međusobnoj otuđenosti protagonista i njenom prevladavanju, te vezanosti za drage stvari iz prošlosti (zajedno s njihovim implicitnim idejnim konotacijama), a nudi skladno prožimanje nostalgije i humora, bar jednu citatnu uputnicu (na \"Ko to tamo peva\") i finu strukturalnu simetriju u žanru filma ceste u mini-izdanju. Jako dobar dojam ostavio je još jedan film bez dijaloga, \"Otpadnici\" Petra Oreškovića, dražesna ljubavno-humorna storija o mladom paru koji luta gradom u potrazi za smještajem, što je dobra prilika za sjajnu zagrebačku (gornjogradsku) ambijentaciju, ali i demonstraciju autorskog senzibiliteta srodnog belgijskom trojcu Abel - Gordon - Romy (\"Ledenjak\", \"Rumba\"), a zgodna je i citatna posveta nekad popularnom debiju Brune Gamulina i Milivoja Puhlovskog \"Živi bili pa vidjeli\". Jak film polučio je i Ivan Livaković, sin legendarne Nade Gaćešić-Livaković: njegovi \"Prljavi mali mjehurići\" o suprugama i ljubavnicama mogli bi se opisati kao Almodóvar na speedu, furiozna stilizacija s razvijenim osjećajem za groteskno koja je svom autoru donijela nagradu za najboljeg mladog režisera. S druge strane Vanja Sviličić, supruga Ognjena Sviličića, nije se u najboljem svjetlu predstavila igranim debijem \"Vidimo se u Sarajevu\", podosta tankoj priči o mladoj Slovenki i njezinom sarajevskom ljubavniku koji skriva pravi identitet; moglo je ispasti bolje da se autorica više koncentrirala na samu protagnosticu, a manje na ljubavničku situaciju s obratom, jer Vanja Sviličić u svom je ranijem dokumentarcu o kineskoj glumici Mei Sun (\"Put lubenica\") pokazala senzibilitet za suptilnu individualnu psihologizaciju. Naposljetku, spomen zaslužuje i lijep eksperimentalni film Galeba Vekića \"Predestiny\", originalna vizualno-zvučna (off-naracija na neznanom jeziku) elegija o kovčegu, moru, duhu i potrazi za smislom.

Pa Katarina Marić, Vijenac Film bez teksta, mahom fokusiran na geste i grimase Ivana Brkića i Asima Ugljena, kao i eksperimentiranje zvukovnim, uspijeva postići napetost i atmosferu iščekivanja zbivanja, zbližavanja dvaju početno suprotstavljenih (otac - sin) protagonista te ponuditi optimističann i simpatičan završetak u djelu koje govori o vremenima prošlim i budućim, vezanosti i odvezivanju, obitelji i starim automobilima. Ti meni, ja tebi! tridesetominutni je uradak koji se gleda u dahu. Neobičan izbor teme - mali oglasi, redateljica pretvara u dinamične životne priče neobičnih pojedinaca i njihovih čudnih sudbina. Filmski arhivist i povjesničar filma Daniel Rafaelić tako sakuplja figurice likova iz serije akcijskih igračaka Masters of the Universe, zasnovanih na osamdesetih godina prošlog stoljeća iznimno popularnom animiranom serijalu He-man i Gospodari Svemira te upravo putem oglasa traži lik demonskog bića Skeletora. Nevoljni branitelj pak traži bilo kakav posao, pa makar to bila vožnja kamiona u Iraku. Samohrana majka potražuje besplatnu plastičnu bačvu za kišnicu kako bi mogla održavati vrt. Dobronamjerni umirovljenik u potrazi je za životnom družicom kojoj nudi kuću u ostavštinu, iako je ista u dugovima. I konačno, bivši tonski snimatelj, urednik filmova, direktor Studija za crtani film u Zagreb filmu, čovjek koji je čitav život proveo uz filmsku kameru i fotoaparat, snimajući za knjige, monografije, filmove, TV-emisije, festivale i izložbe - legendarni Kruno Heidler, kameru super 8 mijenja za bolji mini DV. Pet izvrsnih i posebnih priča tako svaka za sebe blagonaklono govori o davateljima oglasa. Autentičan zapis o stanju suvremenoga hrvatskoga društva govori i o autoričinoj socijalnoj osviještenosti, a redateljičino intimističko-refleksivno-angažirano viđenje svijeta oko sebe Ti meni, ja tebi! pretvara u film za svaku preporuku.

Ireni sve čestitke i nek samo piči dalje usprkos sveprisutnom hrvatskom jalu. Kako glupom čovjeku riječ nije dovoljna i ne zna stisnuti google, eto ga na. Uz program igranih i eksperimentalnih filmova na 18. danima hrvatskog filma Dobri 18. danini za hrvatski film Premda je neosporno utemeljena tvrdnja da su u sve bogatijoj ponudi filmskih festivala u Zagrebu i šire Dani hrvatskoga filma osuđeni na tavorenje na margini zanimanja kulturne i društvene javnosti, i osamnaestim izdanjem, onim kojim su konačno ostvarili punoljetnost, Dani su još jednom potvrdili svoju važnost i relevantnost. Spomenuta marginaliziranost dijelom je uzrokovana nedostatkom jasne i suvisle koncepcije, zbog čega se Dani često doimaju poput ne odveć ambiciozne smotre čija je glavna zadaća dokazivanje opstojnosti i vitalizma nacionalne kinematografije, a kojoj je natjecateljski karakter pridodan ponajprije zbog stvaranja dojma živosti i privlačenja publike. Uz nerazrađenu koncepciju, razlog marginaliziranosti Dana krije se i u određenim organizacijskim slabostima, možda ponajviše stoga što na čelu manifestacije nije neka energičnija i smislom za (samo)reklamu obdarena osoba. Na Danima, naime, sve ponajviše počiva na entuzijazmu i nerijetko volonterskom duhu ljudi uključenih u njihovu realizaciju, dakle na hvalevrijednoj spremnosti da se čitava stvar i u nezahvalnim okolnostima izvuče do kraja, ali na spremnosti kojoj nedostaje marketinškog njuha i smisla za poslovnu probitačnost. Dio nevolja leži i u činjenici da je glavni organizator Dana Studentski centar, ustanova na državnim jaslama u čijem radu pojmovi poput dobiti, marketinga i probitačnosti zacijelo ne kotiraju osobito visoko. Zahvaljujući tomu Dani ni ubuduće zasigurno neće moći računati na nečiji izrazitiji osobni angažman te će neizbježno i dalje biti predodređeni za marginu, premda sve veći broj gledatelja na svakom novom izdanju festivala jasno ukazuje da za filmskim festivalom ovakva profila neosporno postoji potreba i da bi vrijedilo detaljnije poraditi na njegovu osmišljavanju i koncipiranju. Sasvim zasluženo, jer riječ je o kakvoćom najujednačenijoj konkurenciji, u kojoj je prikazan velik broj vrlo solidnih ostvarenja, najviše nagrada na ovogodišnjim Danima pripalo je igranofilmskim naslovima. Grand prixom festivala tako se okitila humorna egzistencijalistička drama Rastanak scenaristice i redateljice Irene Škorić, hrvatski predstavnik na 14. bijenalu mladih umjetnika Europe i Mediterana te kandidat za Studentskog Oscara. Realiziran bez riječi i isključivo oslonjen na glumačke geste i grimase, Rastanak je emotivna, atmosferična, socijalnim tonovima obojena, sjetna i nenametljivo nostalgična gorko-slatka priča o ocu i sinu koji jednog sumornog jesenskog dana na autootpad odvoze svoj stari automobil, Zastavu 101. Iako je riječ o djelu koje traje svega dvanaest minuta, njihovo kratko putovanje autorici je prilika da efektno predoči ili barem tek duhovito skicira niz tema i motiva aktualnoga hrvatskog prezenta. Od međugeneracijskog jaza, pri čemu prvobitno nerazumijevanje oca i sina postupno ustupa mjesto međusobnom shvaćanju i prihvaćanju, preko naglašena socijalnog konteksta, jer riječ je o pripadnicima obitelji iz niže srednje klase koja očito pamti i bolje dane, do odnosa prema prošlosti i nasljeđu iz nekadašnje socijalističke Jugoslavije. Kako sama redateljica tvrdi, upravo je odnos prošlosti i sadašnjosti središnja tema njezina filma, koja biva pročitana u efektnom metaforičkom ključu. Tijekom vožnje oca i sina, koje raspoloženo i nerijetko na rubu groteske interpretiraju Ivan Brkić i Asim Ugljen, autorica kadrove promišljeno oprema ikonografijom prošlih vremena, poput tri desetljeća stara kalendara te nekih naljepnica i znački. S prošlošću treba raskinuti, i to je neizbježno, poručuje redateljica, no nje se ne trebamo sramiti niti je mistificirati. Svatko od nas nosi svoju emotivnu prtljagu, a sjećanje na djetinjstvo, mladost i općenito prošla vremena, makar u obliku suvenira kakav je u samoj završnici jedan drugi stojadin, znatno nas obilježava i dokaz je naše zrelosti i spremnosti za suočavanje s budućnošću. Od prošlosti i u prošlosti ne može se živjeti, ona realno ponekad vrijedi tek šaku kuna, koliko za staro vozilo na otpadu dobije otac, no sjećanje na nju može nam pomoći u daljem životu i možda nam ga donekle olakšati. Publici na 18. danima možda najugodnije iznenađenje priredio je Dalibor Matanić kratkim filmom Tulum, drugim naslovom iz autorova planiranog šestodijelnog ciklusa posvećena ženama iz raznih krajeva Hrvatske. Vješto kontrastirajući eros i thanatos, Matanić stvara vrlo ugođajnu i elegičnu storiju o mladoj djevojci (prikladno suzdržana Leona Paraminski), studentici koja s dečkom Vukovarcem, njegovim bratom i društvom jednog ljetnog dana stiže na piknik na obali Vuke. Kad njezini suputnici odjednom nestanu, autor spretnim posezanjem za elementima nadrealnog i metafizičkog, uz vrlo sugestivnu primjenu prirodnih zvukova i šumova, protagonisticu suočava s tjeskobnom i nelagodnom svijesti o nepojmljivim tragičnim razmjerima i posljedicama koje je Domovinski rat ostavio na Vukovar. Dotad frivolna i lakomislena cura u jednom danu, štoviše tijekom tek nekoliko sati, ubrzano sazrijeva i doživljava gotovo mistično iskustvo, koje će ju trajno izmijeniti. Njezina promjena dodatno je podcrtana okvirom u kojoj joj baka pripovijeda o pokušaju silovanja kojem je bila izložena tijekom rata. Na samu početku, kad unuku omete u ljubavnom zagrljaju s dečkom, njezina je priča dobrano humorno intonirana i naglašava spomenuti frivolni ton, da bi na samu kraju poprimila dijametralno suprotno značenje. Iako iznesena praktički od riječi do riječi identično, bakina crnohumorna storija tada ima dominantan tragičan prizvuk, što u kombinaciji s prethodnom transformacijom mlade protagonistice rezultira vrlo efektnom završnicom. Ukratko, Tulum je možda najuspjeliji, najuravnoteženiji i najzaokruženiji Matanićev film, ostvarenje koje sugerira da bi se autor moguće trebao više okrenuti kratkom filmskom metru. Josip Grozdanić

I ja se pridružujem čestitkama, a kako zlatnipurger kaže: Ireni sve čestitke i nek samo piči dalje usprkos sveprisutnom hrvatskom jalu. Kako sam fan njenog filma o Tramvaju broj 13, i ja sam iskopao par kritika. Siniša Paić, filmski.net 6.6. ZgDox - svijet slika, seksa i tramvaja Iako se vozimo u starim tramvajima, znamo kako postati poznat i uspješan i kako se obogatiti na trulom Zapadu! Dok je \'Videokracija\' favorit međunarodne konkurencije, \'Sudbina broja 13\' je djelo jedne od najnagrađivanih domaćih filmaša - Irene Škorić. Škorić je poznata po svojim hvaljenim kratkim filmovima, a sada je snimila jedan dugometražni dokumentarac koji bi također mogao osvajati festivale. Iako \'Sudbina broja 13\' spominje kobne nesreće tog zagrebačkog tramvaja, riječ je o toploj priči o starom tramvaju njemačke proizvodnje i njegovim \'proleterskim\' putnicima - beskućnicima, nezaposlenima, studentima, penzionerima. Baš kao i Štulićeve pjesme, i ovaj film pokazuje da se pravi Zagreb može najbolje upoznati ako se družite s običnim ljudima koji možda putuju kroz Jelačićev trg, ali zato završavaju na postaji kod Burze rada. A Trgom i njegovim prolaznicima bavi se \'Trg/20. stoljeće na filmu\' u kojem se redatelj Juvančić odlučio na eksperimentalni pristup obradi arhiva, a rezultat je zanimljiv, prije svega zbog montaže i komentara suradnika različitih profila. Gledali smo: Sudbina broja 13 Film Sudbina broja 13 trebao bi biti zanimljiv svima onima koji su se barem jednom vozili u tramvaju (bilo kojem), ali iznimno zanimljiv zagrebačkoj publici koja se – pretpostavljamo – svakodnevno vozi u tramvajima, a s vremena na vrijeme sigurno i u ovome. No, koliko često ondje možemo susresti neke posebne stvari i posebne ljude? Nažalost, ili nasreću – češće nego što mislimo. Iako je film sniman duže od dvije godine, a s ciljem da se prikupi što veći i što raznolikiji uzorak ljudi koji se voze dotičnim tramvajem, neobične ljude moguće je vidjeti gotovo svakodnevno. Scenaristica i redateljica Irena Škorić tramvaj prikazuje kao čovjeka koji ima svoje licu, oči, kretanje, dnevni i noćni raspored, posao, odmor, i ono najvažnije – dušu. Prikazani su beskućnici, majka i odrasli sin, i činjenica da većinu dana provedu upravo u tramvaju broj 13. U njemu svoje mjesto i svoj (privremeni) dom nalaze i mnogo alkoholičari, koje je teško „istjerati“ van čak i kada tramvaj dođe do svog odredišta, jer im je unutra u pravilu toplo i udobno, a noću i mirno, pa ne čudi što mnoge noći provode na njegovim stolcima. Baka Oliva koja tvrdi da je prije nekoliko desetaka godina radila kao kontrolorka ZET-a, a danas prodaje cvijeće u klubovima Gjuri i Saloonu, iznijela je svoja iskustva od prije i od danas. Sasvim sigurno će izazvati simpatije mnogih, osobito onih koji ju prepoznaju – a budući da je njezin radni staž prilično dug, vjerujem da će takvih biti mnogo. Potom, stariji gospodin koji svira violinu u tramvaju i pjeva (za kamere je pjevao „Jesen stiže dunjo moja“) i time veseli većinu prisutnih putnika, pa neki čak putuju više nego što su namjeravali, kako bi ga mogli slušati što duže, te mnogi drugi. Nezaobilazni dio priče vezane uz tramvaje su i kontrolori karata. I iz njihove je perspektive prikazan dan i susreti sa onima koji nemaju karte, te načini na koje se njima pristupa, ili načini na koji oni pristupaju putnicima. Premda ne osobito omiljeni pred svojim ciljanim klijentima, i neki od njih su prirasli srcima putnika, iz najrazličitijih mogućih razloga. Vozači su također dali svoje viđenje uobičajenog dana, kvalitete zagrebačkih tramvaja te posla kojim se bave općenito. Pri spomenu riječi sudbina, koja se spominje u naslovu filma, mnogima je prva asocijacija zla sudbina koja se veže uz ovaj broj. Prometna nesreća koja se dogodila 1954. godine uoči Svih svetih i to na tramvajskoj liniji za Mirogoj, pa još jedna nesreća koja se dogodila drugom prilikom, ali u istom tramvaju, u točno 13 sati kada je tramvaj udario u stup, navode na pitanje je li broj 13 zaista „uklet“? Treba li ga izbjegavati? Ili je posrijedi praznovjerna zabluda i slučajnost, a krivci za nezgode su nešto posve drugo? Jedan od vozača tramvaja tvrdi da u tramvaju nema dovoljno mjesta i da su tračnice loše, odnosno da su problemi socijalne prirode, i da u Hrvatskoj postoji socijalni problem – kojeg trebaju rješavati inžinjeri, a ne astrolozi. Kako se svakodnevno tisuće ljudi provoza upravo tom linijom, koja danas pokriva relaciju Žitnjak - Kvaternikov trg , smatramo da ljudi uistinu koriste razum, kao i gospodin sa gore navedenom izjavom. Ipak, priča ovog tramvaja i ovog filma je duboka i lijepa upravo stoga što dotiče mnoge probleme koji su bili potpuno nevidljivi dok nisu rasvijetljeni na ovakav način – time što su se prikazale razne priče iz raznih društvenih slojeva, iz raznih perspektiva i u raznim okvirima. I dok neki od putnika predlažu su da se umjesto uništavanja starih tramvaja koji su mnogima draži i udobniji od novih naprave kafići - statični ili pokretni, a drugi pak smatraju da se u tramvajima treba puštati glazba – sve ideje zajedno čine izvrsnu kompilaciju zahvaljujući kojoj se film urezuje u sjećanje svima koji ga pogledaju. Ines Ignjačić