U velikom hitu od prije gotovo 35 godina duo Buggles revolucionarno je konstatirao da je video ubio radijske zvijezde. Urušavanjem diskografske industrije, odnosno gubljenjem značenja albuma stvar se opet počela okretati pojedinačnim pjesamama i “singlovima” (taj je pojam potpuno virtualnog karaktera jer singl više nije komad plastike ili nekog drugog materijala) pa su radijske postaje opet počele dobivati na važnosti u promoviranju novih hitova i zvijezda.
U nas još i više! Zbog potpunog istiskivanja televizijskog prostora za emitiranje glazbenih spotova, radio je opet počeo voditi primarnu riječ u određivanju što je hit, a što nije. Takvu moć u kreiranju scene hitova radio je na Zapadu valjda posljednji put imao prije izuma televizije.
I kako to sam medij koristi? Dakle, 35 godina nakon Bugglesa u Hrvatskoj bi se mogao oriti potpuno drukčiji hit – radio ubija radijske zvijezde!
Glavni je problem što se najslušanije radijske stanice u Hrvatskoj i njihovi gazde uniformirano grupiraju samo na jednu stranu, onu koju kolokvijalno nazivamo “kuruzom”. A taj proces, koji dovodi do velikog razgraničavanja glazbene scene na kuruzu i sve druge, daje puno jadniju sliku o glazbenoj sceni u Hrvatskoj i regiji nego što ona jest. Po radijskoj slici ispada da u ovoj zemlji osim pop-konfekcije i ponekog slučajnog intrudera tipa Hladnog piva ili Jinxa ne postoji ništa drugo i da praktički nema novih izvođača. A stvarnost je potpuno drukčija, jedino što njima nitko ne daje šanse jer su oni – alternativa.
Gdje se izokrenulo?
Kad kažem alternativa, ne mislim na neke bizarne mlade punk ili goth metal bendove. Po mjerilima današnjih srednjostrujaških radijskih stanica alternativa su čak Mayales i Elemental (osim “Romantike” ili, po najnovijem, “Neustrašivih”), dok su Kawasaki 3P, Edo Maajka ili Rundek čisti underground. Odgovorno tvrdim: da Rundek danas snimi “Apokalipso”, pjesma sasvim sigurno ne samo da ne bi imala šanse postati hitom kakvim je postala 1997. (i bila nominirana za hit godine) nego je pitanje bi li je imao uopće gdje puštati.
Kako smo došli do toga? Što se toliko promijenilo u posljednjih petnaest godina?
Sve je počelo uvođenjem tzv. formatiranih radija nakon što je Jura Hrvačić otišao s Radija Velika Gorica i počeo dizati svoje carstvo koje je danas najpoznatije po radijskim stanicama Antena i Narodni radio. U međuvremenu je taj razvoj povezao s osnivanjem diskografske kuće Hit Records i Radijskog festivala, čime je i u europskim okvirima postao rijedak mogul koji tako uspješno i otvoreno monopolizira scenu umreženim radijskim postajama, pripadajućom diskografskom kućom (koja je s lakoćom počela preuzimati izvođače od drugih nakladnika) i festivalom na kojem su oni mogli lako osvajati nagrade. Hrvačić je u startu pokazao da ga ne zanima ništa osim hitova i masovnosti i u tome je bilježio velike uspjehe.
Međutim, problem počinje nastupati kada su njegov stil krenuli imitirati i oni manje talentirani, a radijske postaje koje su imali formatirali su u istoj niši. Svi su odjednom poželjeli biti – hit-radio. Igraju na istih “sigurnih” deset-dvadeset imena koja svi znamo pa je nekom novom izvođaču praktički nemoguće, sve da ima i potencijalno masovni nacionalni hit, doći do šanse da mu pjesma to i postane. Tek ako netko od velikih radijskih igrača pojedinu pjesmu počne tretirati kao hit, onda će je kao papagaji početi ponavljati i ostali. A znamo kako u Hrvatskoj zvuči prosječni hit: Rozga i Severina, u boljem slučaju Tony ili Gibonni, u najboljem Hladno pivo ili Jinx...
Cijeli taj proces simbolički je završen preorijentacijom Otvorenog radija, dugogodišnje oaze u pustinji, u klona Antene i prelaskom njihova urednika Daniela Berdaisa na radio Soundset.
Za one koji možda nisu upućeni, formatirane radijske postaje nisu, naravno, nikakva naša novost. Za razliku od radija općeg usmjerenja, formatirane radijske postaje izaberu određenu nišu i nju gađaju izrazito smanjenim brojem pjesama (otprilike 200 pjesama koje vrte po cijele dane) koje najbolje odražavaju njihovu misiju. Takve su formule uspješno provedene u mnogim zemljama Zapada, ali dok u radijski naprednijim sredinama poput SAD-a ili Britanije postoji cijeli niz raznovrsnih žanrova (od hitova i evergrina do alternative i nekih uže specifičnih žanrova), mi preuzimamo sustav austrijskog i njemačkog tipa gdje radijske postaje provode neke “više” korporativne interese. I sve se vrti u dobro povezanom krugu vrćenja pjesama, naplate od emitiranja... Sve što se (od domaće glazbe) pušta slijeva se u nekoliko jednih te istih džepova.
Danas sam bacio radio...
Posljedice su poznate: pravih je hitova manje, sve se uvijek svodi na iste izvođače, program uređuju ocjene fokus-grupa, a ne radijski urednici, a sve veći broj publike nema svoj radio. Ako bi se još našlo vlasnika radijskih postaja koji bi se bavili “alternativnijim” izvođačima, oglašivači od kojih privatni radiji žive uglavnom ne žele eksperimentirati, nego igraju na ono što im se subjektivno čini ili im netko servira kao sigurno.
Zbog svega toga imali smo dosta razloga da uspostavljanje službene liste sa 40 hitova dočekujemo sa skepsom. Pogledamo li ljestvice iz prva dva tjedna, popis možda nije uvredljiv kao što smo mislili da će biti, ali definitivno odražava sve problematične trendove hrvatske radijske scene zbog kojih je većina ljudi od glazbenog ukusa odavno rekla: “Danas sam bacio radio kroz prozor...”
nažalost to je istina al onako potpuna...katastrofa..ne slušam radio već godinama ako izuzmemo internet radio postaje.