Kada smo posljednji put razgovarali, bilo je to usred skandala zbog neprikazivanja “Tuste” na Pulskom filmskom festivalu. Nedugo potom, javno ste se suočili i s umjetničkim ravnateljem PFF-a Zlatkom Vidačkovićem. Kako sada, kad su se strasti malo smirile, gledate na tu situaciju?
Kada sam gostovao na R+ kod kolege Zubera zajedno s gospodinom Vidačkovićem pripremio sam se i proučio ulogu umjetničkog ravnatelja te ulogu vijeća festivala. Koncipirao sam pitanja konkretno i suvislo nadajući se istim takvim odgovorima od čovjeka kojemu je zadaća, ili bi bar trebala biti, evaluacija i promocija hrvatskog filma domaćoj publici. Odgovore, dakako, nisam dobio, a objašnjenja koja sam nekako uspio iščeprkati u razgovoru, bila su neutemeljena i krajnje subjektivna. Umjetnički ravnatelj nazvao je ekipu filma Tusta "motovunskim plaćenicima" kako je film imao premijeru na Motovunskom filmskom festivalu i to je bilo sve što smo mogli čuti između plejada hvalospjeva o ovogodišnjoj selekciji. Ta emisija podigla je buru jer su članovi vijeća festivala doznali da im prijavnica Tuste uopće nije bila predočena. Da ponovim: po statutu festivala umjetnički ravnatelj predlaže selekciju filmova festivalu koji taj prijedlog razmatra i odlučuje o programu. Iz tog razgovora jasno se moglo zaključiti da je naša prijavnica bila "ispod stola" što je, naravno, uzrokovalo reakcije članova vijeća u kojem sjede i predstavnici gradskih struktura. Umjetnički ravnatelj ne bi smio privatizirati nacionalni festival te poslovati mimo statuta. Mislim da je ovaj slučaj upozorio na činjenicu da je Pulski filmski festival već dugo poligon za igru taštine umjetničkog ravnatelja kako ovo nije prvi problem za njegovih već sedam mandata u toj ulozi. Umjetnički ravnatelj neprestano se poziva na pulsku publiku, a nema pojma kako isti doživljavaju festival već godinama. Kao rođeni Puležan od svojih sugrađana već dugo slušam kako to više nije pulski festival te da bi bilo bolje da se nazove Festival filma u Puli. Mislim da je vrijeme za nove, po mogućnosti mlađe ljude, apolitične i s vizijom koji bi vratili festival ljudima dok se potpuno ne izgubi interes. Filmaši također više ne percipiraju festival kao nešto bitno i značajno već pozicioniraju svoje premijere u skladu s novim trendovima i vremenima, a Pula je već davno "povukla ručnu" i ostala ukopana u devedesetima te joj prijeti opasnost da ostane povijesni artefakt ako se ne osvježi. Za tako nešto potrebna je svježa krv, a vjerujte, koliko god se suprotno mislilo, u Hrvatskoj je ne nedostaje.
Nakon što se priča o odbijenici s PFF-a proširila, uskočio je Grad Pula i “Tusta” je dobio svoje prikazivanje u Areni...
Grad Pula, kako bi ispravio nepravdu, organizirao je posebnu projekciju filma u Areni. Ta projekcija je bila rasprodana i bilo je ljudi koji su ostali bez karata pa su gledali film izvan Amfiteatra, što me vratilo u zlatna doba festivala kada smo kao klinci upravo tako gledali filmove. Tvrdnje umjetničkog ravnatelja da je Tusta u Puli odigrao svoje pa nije za festival, a kamoli za Arenu pokazale su se tako, još jednom, potpuno paušalne i neosnovane. Atmosfera je bila fantastična, a na reakcije publike smo se ježili dok smo se predstavljali. Ipak je to Arena, najveće i najimpresivnije kino na svijetu u kojoj još vrijede pravila koja su vrijedila i za gladijatore - palac dolje ili gore. U prilog ovome vrijedi spomenuti nesrazmjer između izbora filmova umjetničkog ravnatelja koji otvaraju festival, kada se očekuje puna Arena, i onih koji odlaze iz Pule punih ruku nagrada. Niti Dnevnik Dijane Budisavljević niti Tereza37, koji su trijumfirali po sudu i žirija i publike, nisu prikazani u udarnim terminima.
Što se još u međuvremenu događalo s Tustom? Dobili ste i glavnu nagradu na Dorf-u, a koliko vidimo, projekcije nisu stale.
Interes za Tustu i dalje ne jenjava. Dobili smo nagradu za najbolji film na Dorf-u, nastavljaju se projekcije po Hrvatskoj, Sloveniji, Bosni i Hercegovini, Srbiji. Upravo je završio Dok'n'ritam festival u Beogradu gdje smo također bili pozvani iako je film itekako tamo "odigrao svoje" kako na festivalima tako i u redovnoj multiplex kino distribuciji. Dakle prošlo je više od godinu dana od premijere i još smo vrlo aktualni što smatram velikim uspjehom, naročito u ovim "novo-normalnim" vremenima.
Sad kada je to iza vas, mogli ste se posvetiti svom najnovijem projektu, igranom filmu nastalom prema knjizi Vladimira Stojsavljevića “Pula”. U kojoj je fazi novi film?
Dobili smo standardnu potporu HAVC-a za debitantski igrani film. U fazi smo intenzivnih priprema te pregovora s potencijalnim koproducentima. Ovo ljeto u Puli producentica Dijana Mlađenović i ja proveli smo radno u potrazi za glumcima, lokacijama, dogovarajući suradnju s gradskim i županijskim institucijama kako bi nam pomogli u realizaciji. Film je prilično kompleksan kako je smješten u devedesete godine prošlog stoljeća i treba vjerodostojno ocrtati duh podneblja i vremena. Tema filma nemoguća je ljubav između izbjeglice iz ratom pogođene Bosne i Hercegovine i mlade pulske srednjoškolke. Rekonstrukcija njenog miljea; alternativnih klubova i prvih rave partija nasuprot njegove svakodnevice u hotelu dupkom punog unesrećenih ljudi koji se teško snalaze u novoj i specifičnoj sredini ogroman je istraživački posao. Postajem pomalo opsjednut tim razdobljem kako svakodnevno pregledavam fotografije i rijetke video zapise iz tog doba prisjećajući se s Puležanima tadašnjih situacija i anegdota koje će zasigurno autentično začiniti film. Želim u snimanje ući što pripremljeniji kako u debitantskom filmu nema prostora za grešku. Ili jesi ili nisi uspio pogodit žicu!
Film je najavljen kao “totalno pulski”, prvi igrani film kompletno sniman u tom gradu, s pulskom temom...
Tako je, bilo je filmova koji su snimani u Puli gdje je grad služio kao kulisa, filmova koji su imali scene ili prizore smještene u gradu no da je cijeli film izrastao iz Pule toga još nije bilo na filmskom platnu. Grad s tisuću priča definitivno zaslužuje ekranizaciju i nadam se da ga neću razočarati.
Kad će pasti prva klapa? Koliko korona utječe na cijeli proces?
Planiramo snimanje u rujnu sljedeće godine s nadom da će se situacija s Covidom do tada primiriti. U filmu imamo podosta masovnih scena koje su ionako komplicirane za snimanje, a s nepredvidljivim valovima pandemije postaju ogromna prepreka. Izbor glumaca i rad s već odabranima predstavlja također problem jer putovati nije ni lako ni uputno. Naš glumački ansambl je internacionalan, a glumačke pripreme je nemoguće odrađivati preko Zooma, probali smo i ne ide. Glavnu mušku ulogu pronašli smo u sjajnom sarajevskom glumcu Erminu Bravu dok smo glavnu epizodu povjerili neeksponiranoj i izuzetno talentiranoj beogradskoj glumici Gordani Đokić. Glavnu ulogu mlade Une još tražimo i to je najvjerojatnije i najteži zadatak kako je ona nositelj priče filma. Imamo godinu dana za pripremu, ali se ponašamo kao da je snimanje već sutra što je pozitivno jer se željezo kuje dok je vruće.
A kako to da ste odlučili napraviti odmak od dokumentaristike i upustiti se u snimanje prvog igranog filma?
Pa, na pragu pola stoljeća života probudio sam se jednog jutra u znoju iz noćne more. U snu sam sjedio u sudnici u kojoj me porota sačinjena od domaćih i stranih filmskih velikana pravomoćno optužila na doživotno bavljenje dokumentarcima. Unisono su odlučili da je za mene kasno pričati igranu priču. Tri dana sam bio u grču, a onda se pojavila producentica Dijana na plaži s romanom Pula i rekla: "Pročitaj i reci mi da li bi ti mogao od ove priče napraviti film?". Niti mjesec dana kasnije pozvali smo mladog i hipertalentiranog dramaturga Ivana Turkovića Krnjka i štorija se počela odmotavati. Da me se ne shvati krivo, dokumentarce ću i dalje raditi jer su mi u krvi.
HAVC plaća, a "internacionalan " izbor glumaca. Neka se nazovu RAVC. Regionalni audiovizualni centar.