Nekadašnja kazališna kritičarka Sanja Nikčević, a danas redovita profesorica u trajnom zvanju na Umjetničkog akademiji u Osijeku nakon dvadeset godina istraživanja objavila je završnu knjigu kojom stavlja točku na intrigantnu temu.
“Slika Domovinskog rata u hrvatskom kazalištu 1990. - 2016.” (Alfa, Zagreb) knjiga je u kojoj autorica polemizira sa svima onima koji uporno tvrde da nemamo dobre ratne drame te da se u vrijeme rata u hrvatskim kazalištima mogao gledati samo nacionalistički kič.
“Sjećala sam se nekih dobrih drama koje sam vidjela još tijekom rata (a koje su nestale), stalno su se pojavljivale nove dobre drame o ratu koje sam vidjela i čitala, ali nekako na rubovima kazališta, zemlje, izvan medijske pažnje. Kako je vrijeme prolazilo, sve mi se više činilo da mediji bukom, a velika kazališta slikom općeg nasilja uporno pokušavaju iskriviti i sliku ratne drame i sliku Domovinskog rata, a osobito kad su krenuli postavljati drame hrvatske krivnje”, kristalno je jasna Sanja Nikčević u predgovoru knjige.
Pedantna i precizna, ta je teatrologinja izbrojila ukupno 130 naslova koji su nastali od 1990. pa do 2015. godine, a koji se mogu ubrojiti u hrvatski ratni korpus. Sanja Nikčević u polemičnoj knjizi direktno optužuje kazalište glavne struje da je nakon rata namjerno iskrivljavalo sliku Domovinskog rata po uzoru na novu europsku dramu te da je odveć inzistiralo na dramama koje se bave hrvatskom krivnjom i gajenjem stereotipa o ludom i zlom hrvatskom branitelju koji postaje zlostavljač obitelji.
A kada su, tvrdi S. Nikčević, redatelji zaključili da im pisci ne pišu dovoljno drama o hrvatskoj krivnji, počeli su raditi “autorske projekte” u kojima je hrvatska krivnja jedina tema.
U toj kategoriji redatelja Sanja Nikčević najviše pažnje posvećuje Oliveru Frljiću.
“Prva predstava kojom je Oliver Frljić u Hrvatskoj postigao snažan odjek javnosti bile su Euripidove ‘Bakhe’ (Splitsko ljeto 2009.) gdje je prozvao Hrvatsku za odnos prema srpskim zatvorenicima u splitskom zatvoru u Lori. Na druge teme (poput vjere, obitelji) koje je radio u kazalištima širom bivše Jugoslavije nije se tako burno reagiralo pa se opet vratio temi nacionalne krivnje jer je to posvuda izazivalo najviše odjeka”, piše Sanja Nikčević.
Nema hrvatske muke
Spominjući razne predstave, primjerice Boruta Šeparovića “Mauzer” iz ZeKaeMa 2011., Frljićevu Trilogiju o hrvatskom fašizmu iz riječkog HNK Ivana pl. Zajca ili pak “Pad” Mirana Kurspahića iz ZeKaeMa, Sanja Nikčević tvrdi da se njima betonira hrvatska krivnja i to još od stoljeća sedmog, dok je hrvatska javnost od kazališta očekivala katarzu i pročišćenje emocija prikazivanjem hrvatskih žrtava, hrvatske muke, a onda i hrvatske pobjede i hrvatskih junaka.
“Amerikanci su preko umjetnosti u svim svojim ratovima prikazali sebe kao pobjednike, bilo prave, bilo moralne. Čak i u očitim porazima (npr. rat u Vijetnamu) ispričali bi priču preko jednog koji se borio za dobro i time na kraju potvrdili moralne vrijednosti vlastitog društva kao pobjedničke”, ističe S. Nikčević.
Sekularistički svjetonazor
U opsežnoj knjizi koja obiluje podacima, Sanja Nikčević bavi se i pojedinačnim dramskim uracima, primjerice Mate Matišića, Ivane Sajko i Tene Štivičić, ali i Davora Špišića i Miroslava Međimorca iznoseći vrlo provokativne teze, čiju će argumentaciju prosuđivati svatko ponaosob.
“Sva tri spomenuta trenda (i nova europska drama i postdramsko kazalište i trend istraživanja krivnje vlastitog društva) imaju u sebi dva zajednička obilježja: eksplicitno i obilno nasilje na sceni te crnu sliku svijeta bez izlaza i svjetla. Ako su temeljne vrijednosti pokazane kao nepostojeće, ako su temeljne institucije pokazane kao lažne i opasne, onda je zaključak da je takav svijet bez mogućnosti promjene”, tvrdi S. Nikčević u knjizi u kojoj tvrdi da je u nas i u kazalištu pobijedio sekularistički svjetonazor koji je izbacio katarzu iz kazališta.
>> Oliver Frljić
Fascinantno je kako se “krivnjom” Hrvata bave nehrvati dok zločine svoje nacionalnosti ne vide !