Hrvatska slikarica Nasta Rojc kao djevojčica je zavoljela samokres, puške i gusle. Borila se protiv konvencija, ušla u lažni brak kako bi mogla studirati slikarstvo, pomagala antifašističku borbu i iskusila ustaški zatvor... Nije se identificirala s ustaljenim predodžbama građanske ženstvenosti – slikala se u odijelima, s puškom i voljela žene, s jednom je provela život... I ne bi to sve bilo bitno spominjati kada se piše o njezinoj umjetnosti da ta činjenica, kao i to da je bila žena, nije potpomogla njezinoj marginalizaciji i slabom valoriziranju njezina rada.
Je li slikarstvo muška profesija?
Sličnu sudbinu doživjele su mnoge, ne samo hrvatske već i svjetske umjetnice jer povijest umjetnosti je od svojih početaka više bila okrenuta k muškarcu kao stvaratelju. Žena je bila vječni model i inspiracija, ali rijetko kada priznata u ovoj za većinu razdoblja muškoj profesiji. Obrazovanje je ženama godinama bilo uskraćivano, nisu imale pravo glasa, a time je i njihov talent zatrt, jer društvo je stvaralo mit o ženi kao biću koje nema mentalna svojstva i umijeće postati likovnim genijem. Suludo je i objašnjavati da je istina potpuno drugačija, a umjetnicama koje su obilježile našu povijest, od 19 st. pa do danas, Umjetnički paviljon odužit će se velikom izložbom, “Zagreb, grad umjetnica” koja se otvara 5. veljače. Ukupno 74 rada čak 54 umjetnice, počevši od Anke Bestall, Slave Raškaj, Line Crnčić Virant, Naste Rojc, Sonje Kovačić-Tajčević, Anke Krizmanić pa do Nevenke Đorđević, Marte Ehrlich, Mile Kumbatović, Milene Lah, Vere Fischer, Marije Ujević, Goranke Vrus Murtić, Nives Kavurić Kurtović, Sanje Iveković i Vlaste Delimar, Ivane Franke... Djela su posuđena iz zagrebačkog MSU, Moderne galerije, MMSU Rijeka, Gradskog muzeja Vukovar, Gliptoteke HAZU, Hrvatskog školskog muzeja,...te samih umjetnica i njihovih nasljednika.
– Vrijeme u kojemu živimo i koje donosi brojne promjene kada je riječ o položaju žena u društvu, ne samo u Hrvatskoj već globalno, očito je bilo okidač da moja davna ideja preraste u zbilju. Izložba je posvećena najvažnijim umjetnicama koje su bile povezane sa Zagrebom – kako one koje su rođene u njemu, tu su živjele, stvarale i izlagale, tako i one koje nisu rođene u Zagrebu, ali su tu izlagale i studirale na ALU... Još 2018. predložila sam kolegicama dr. sc. Ljerki Dulibić, dr. sc. Ivani Mance i višoj kustosici MSU Ivi Radmili Janković da budu autorice stručne koncepcije izložbe i da svaka u svojoj sekciji izabere umjetnice i njihove radove i pristale su. Uz navedeno, dodala bih da se i sama kao žena na čelu likovne ustanove osjećam pozvanom promovirati umjetnice. Ovo je prva izložba posvećena samo umjetnicama od samostalnosti Republike Hrvatske – kazala je Jasminka Poklečki Stošić, ravnateljica Umjetničkog paviljona.
Molbu da istakne zvijezdu izložbe Poklečki Stošić je otklonila jer ne želi biti pristrana no napravila je izbor onih koje su po njenom sudu bile najradikalnije, svaka u svoje vrijeme, a bliske su joj po stavovima koje zastupaju.
– To je Nasta Rojc, koja nikada nije tajila svoju sklonost istom spolu, što je za njezina vremena bilo vrlo smjelo, a nemojmo se zavaravati, i danas jedan dio građanstva u našem društvu sumnjičavo gleda na LGBT zajednicu. U sadašnjosti to je Vlasta Delimar. Kroz vlastito tijelo istražuje tabue u odnosu na tijelo i žensku seksualnost bez straha od društva u kojemu djeluje. A djeluje u hrvatskom društvu koje još uvijek nije posve otvoreno za takve umjetničke prakse. Što se pak tiče najutjecajnije naše umjetnice današnjice, smatram da je to Sanja Iveković. Mnogi u Hrvatskoj nisu svjesni koliko je prestižno i važno poput nje dobiti pozivnicu da održiš samostalnu izložbu u MoMA-i, i ne samo za nju kao umjetnicu već i za zemlju iz koje dolazi. Sanjinu izložbu u MoMA-i usporedila bih s osvajanjem zlatne medalje na Olimpijskim igrama – kaže Poklečki Stošić.
Promjena paradigme
Brojni su razlozi, smatra Poklečki Stošić, marginalizacije umjetnica u Hrvatskoj, naročito krajem 19. i početkom 20. st. kada ih se naprosto nije doživljavalo jednako kvalitetnima i vrijednima kao njihove muške kolege. Činjenica je, kaže, da su se radile velike razlike te naglašava da je Umjetnički paviljon i tada odigrao važnu ulogu jer bio je rijetko mjesto na kojem su umjetnice mogle predstavljati svoje recentne radove. U posljednjih dvadesetak godina promjena paradigme u povijesti umjetnosti osjeća se i u hrvatskoj historiografiji umjetnosti pa se revalorizira i opus Naste Rojc s početka ove priče. Štoviše, od 1997. do danas priređene su tri izložbe njezinih radova i objavljeno je nekoliko znanstvenih studija koje na drugačiji način čitaju njezin opus. No problem percepcije i položaja žena u širem društvenom kontekstu i dalje je prisutan pa će izložbu pratiti i panel-rasprave na temu položaja žena u poslovnom svijetu, činjenice kako su svakodnevno izložene agresiji muškaraca, kao i one kojima će se pokušati utvrditi kakav je položaj umjetnica u Hrvatskoj 2020. godine.
