Tijekom 22 tjedna demonstracija “žutih prsluka” 25 je osoba u sukobima s policijom ostalo bez oka. Međutim, ova masa nezadovoljnih Francuza bez deklariranog vođe koje nije ujedinio nikakav sindikat ili politička stranka, već nezadovoljstvo sustavom i predsjednikom Emmanuelom Macronom i te kako je zapažena u očima vladajućih struktura.
Je li nasilan narod ili vlast?
Gotovo apokaliptične slike pariških ulica punih dima od suzavca na kojima se u magli narod hrva s interventom policijom obišle su svijet i otvorile mnoga pitanja. Jedno od njih jest i tko je u cijeloj priči doista nasilan: narod ili oni koji tim narodom upravljaju? Je li ovo “divljaštvo” zapravo odgovor na političko, društveno i kulturno ugnjetavanje koje moderna redefinirana radnička klasa trpi od neoliberalnog i kapitalističkog sustava u kojem žive?
Simbolika “žutih prsluka” ponajprije je u njihovoj boji koja jasno aludira na izvanredno stanje opasnosti i želju da se bude zamijećen, objašnjava istaknuti francuski sociolog, intelektualac i filozof Didier Eribon, koji je s književnikom Édouardom Louisom boravio u Zagrebu na Subversive festivalu, na kojem su održali predavanje, ali porazgovarali su i s nama o toj temi.
– Ovako velik i nagao pokret doista je bilo teško predvidjeti. U isto vrijeme bio sam zapanjen ovom mobilizacijom, ali sam joj se i opirao. Prvo okupljanje izgledalo je kao fašistička povorka, ali onda sam shvatio da se na istome mjestu nalaze i ljudi s krajnje desnice i ljudi s krajnje ljevice, ujedinjeni bez jasne političke definicije s jednim ciljem - da im se život prestane sustavno uništavati. Iz tjedna u tjedan pokret se transformirao, a pridružili su se i Zeleni, queerovci te antirasističke grupacije – prisjetio se Eribon.
Unatoč homofobnim i rasističkim porukama koje su se mogle čuti od prosvjednika te komentarima nekih intelektualaca da ljevica ne bi trebala podržavati takve skupove, Louis nije mogao ostati imun na emocionalni naboj samog pokreta. Upozorio je na licemjerje vladajuće klase i medija koji osuđuju “žute prsluke” zbog homofobije, a zaboravljaju da ni oni sami nisu ništa učinili po tom pitanju. Na ove ljude gledaju kao na Bourdieov klasni objekt, masu kojom se može manipulirati te ih jedan dan prikazivati kao pošten i vrijedan temeljni kapital svakog društva, a drugi kao podivljale nerazumne rasiste.
– Ta manipulacija iskaz je duboke mržnje prema siromašnima. Tijekom demonstracija vidio sam tijela koja se gotovo nikada ne pojavljuju u javnom ili medijskom prostoru, napaćena tijela uništena radom, umorom, glađu i neprestanim ponižavanjem koje ugnjetavači nanose podređenima. Konačno su progovorili i konačno vidim komadić realnosti koju gotovo nikad ne vidimo. Žuti prsluci nicanje su realnosti, još uvijek nedovršen proces čiji se jezik treba transformirati – zaključio je Louis.
Borba protiv siromaštva, kao i “izazivanje nereda” te uzdrmavanje tradicionalnih struktura po definiciji su alati lijevih ideologija i pokreta koji su u ovom slučaju zaboravili u obzir uzeti klasu prosvjednika.
– Među “žutim prslucima” prevladavaju ljudi bez vlasti, oni kojima je oduzeta ekonomska, kulturološka i politička moć. Umjesto da se bavi pitanjima jesu li ovi prosvjednici komunisti, ljevica bi se trebala koncentrirati na pitanje klase. Ljudi su ono što jesu, a pokret nikada ne može biti potpuno ideološki čist – dodao je Eribon.
Glasovi utišanih sad se čuju
Macron se smatrao prijetnjom od samoga početka. Dio je tehnokratske buržoazije protivne radničkoj klasi i državnoj zaštiti, protivne demokraciji. Sada Louis na njega gleda kao na simbol kraja srama u političkoj sferi i kraj vrijeđanja i ponižavanja siromašnih kojima se govorilo da su lijeni i da trebaju raditi više.
– Pokret “žutih prsluka” u početku je izražavao nezadovoljstvo cijenama benzina te povremeno aludirao na “primatelje beneficija”. Danas čujemo riječi kao što su nejednakost, porast nadnica i nepravda. Ovaj se pokret mora nastaviti jer utjelovljuje nešto ispravno, prijeko potrebno i suštinski radikalno. Glasovi utišanih konačno mogu čuti – zaključuje Loius.
Na kraju svega prirodno se nameće pitanje imaju li Francuzi neku kolektivnu petlju o kojoj drugi narodi mogu samo sanjati?
