”Dok ojkaš, osjećaš se kao da ti se u glavu slijeva velika sila. Osjećaj je zaista oslobađajući i čitavo ti tijelo igra”, rekao je Joško Ćaleta 2010. godine novinarki Jutarnjeg lista. Nakon toga je i zaojkao, skupa sa svojim kolegom iz Instituta za etnologiju i folkloristiku Tvrtkom Zebecom.
Zebec se tada upravo bio vratio s konferencije UNESCO-a u Nairobiju gdje je ojkanje uvršteno na reprezentativnu listu svjetske nematerijalne baštine. I to one ugrožene, kojoj prijeti izumiranje, pa zato ljudima, udrugama i institucijama koji se njom bave, proučavaju je, prakticiraju i prenose na novi naraštaj, treba dati svu moguću materijalnu i moralnu podršku.
Optužbe za krađu iz Srbije
Premda je Zebecova specijalnost etnokoreologija, dakle narodni plesovi, on je tada u Nairobiju, pred nekoliko stotina delegata iz čitavog svijeta, vrijeme predviđeno za govor iskoristio za pjevanje. Ojkao je i otpjevao slavni stih “vuk magare na plot nagonio” kako bi na licu mjesta ljudima dočarao kako zvuči to pjevanje koje su upravo uvrstili na listu zaštićene svjetske nematerijalne baštine. U ojkanju mu se bila pridružila i glavna tajnica hrvatskog povjerenstva za UNESCO Ruth Carek, koja ga je zapravo i potaknula da umjesto govora pjevaju. Dobili su veliki aplauz.
Premda nije bio u Nairobiju, etnomuzikolog, glazbenik, pjevač i marljivi sakupljač narodnoga glazbenog blaga Joško Ćaleta obavio je velik i presudan posao oko pripreme sve dokumentacije koju je trebalo poslati u UNESCO da bi se ojkanje našlo na prestižnoj listi. On je svakako najkompetentnija osoba kada treba objasniti što je to, zapravo, ojkanje, ojkalica, ojkavica, ojkača ili ojkan – kako sve u različitim krajevima nazivaju tu vrstu pjevanja.
Upravo zato jučer sam nazvao Ćaletu, a kad se javio, iza njegova glasa čulo se upravo žensko ojkanje, jer zatekli smo ga na tereniu, u poslu koji najviše voli, s narodnim pjevačima.
Ojkanje na listi UNESCO-a zapravo nije vrsta pjesme, nego tehnika pjevanja koja je zajednička svim oblicima i stilovima ovog podneblja. Ojkalice, gange, rere, treskavica, rozganje i srodni stilovi imaju elemente ojkanja, a to je specifično potresanje glasa.
Nadalje, Ćaleta je objasnio kako je to pjevačka tradicija naroda koji su živjeli na ovim prostorima pa je potpuno bespredmetno da isključivo svojom proglašavaju bilo Hrvati, bilo Srbi.
- Kada smo izašli u javnost s nominacijom i kada je ojkanje na prijedlog Hrvatske uvršteno na listu ugrožene nematerijalne svjetske baštine bilo je čak i prosvjeda u Srbiji i optužbi da krademo njihovu baštinu – ispričao mi je Ćaleta, dodavši kako mu se javio i jedan kolega etnomuzikolog iz Beograda da mu se požali kako su ga proglasili izdajnikom zato što je stao na “hrvatsku” stranu po pitanju ojkanja.
Nažalost, ta specifična pjevačka tehnika sve više se gubi i u onim pjesmama koje se nazivaju ojkanjem, pa tako u ojkačama na Banovini, baš kao i u ojkanu u Lici gotovo da više i nema pravog ojkanja. Međutim, kako kaže upućeni Ćaleta, na Banoviji, na potezu od Jasenovca do Vojnića, postoji vrhunska tradicija dvoglasnog pjevanja koje tamo zovu i “stari glas” koje doista predstavlja tu drevnu tradiciju i pradavne slojeve o kojima je već početkom 20. stoljeća pisao hrvatski skladatelj Antun Dobronić koji se s ojkanjem upoznao u Drnišu dok je tamo bio gimnazijski profesor.
Na tom području danas vlada terminološka zbrka, pa tako ni Ćaleta nije siguran koja se vrsta pjevanja izvodi na Festivalu ojkače u Petrinji.
Iracionalni argumenti
- Vrlo često dana i lički ojkan i banijska ojkača sliči bećarcu, s podbacivanjem tekstova u desetercu u različite matrice koje se u nijansama razlikuju od sela do sela – tumači Ćaleta i zaključuje kako su to u svakom slučaju pjevanja slobodnih i širokih prostora u kojima glas nosi vjetar te podsjeća da je nam je prvi opis ojkanja ostavio još slavni putopisac Fortis koji ga je čuo u dozivanju karavana dok je putovao dalmatinskim zaleđem.
O prosvjedu hrvatskih braniteljskih udruga protiv petrinjskog festivala Ćaletu nisam ništa pitao, jer problem koji je tamo nastao nema veze s muzikologijom, nego politikom i politiziranjem jedne kulturne tradicije. Petrinjskim braniteljima ne smeta, niti ih zanima koliko će ojkači u njihovom gradu vješto tresti svoje glasove, nego im smeta što je organizator petrinjski ogranak Srpskog kulturnog društvo Prosvjeta. Etnomuzikološki argumenti njih ne zanimaju, ali su dali povod, ma koliko god iracionalan, da se javnost podsjeti i da svi skupa nešto naučimo o vlastitoj kulturnoj baštini.
Jedan od međunarodnih eksperata koji je ocjenjivao hrvatsku nominaciju ojkanja za listu UNESCO-a, u svom je obrazloženju napisao: “Uvjeren sam da je ojkanje jedinstven glazbeni fenomen, poseban način pjevanja kao što je tuvansko dvoglasno pjevanje iz jednoga grla u Mongoliji, austrijsko jodlanje ili gruzijska vokalna polifonija krimančuli. I zato treba donijeti hitne mjere kako bi se izbjegao i spriječao nestanak te tradicije što bi bio gubitak ne samo za buduće generacije ljudi u Hrvatskoj ili Bosni i Hercegoini, nego i za čitav kultivirani svijet”.
Kada su proglasili ojkanje ugroženom svjetskom nematerijalnom kulturnom baštinom, ljudi u UNESCO-u sigurno nisu mogli zamisliti, a bilo bi im teško objasniti i danas kako je to i zašto festival ojkača u Petrinji ugrožen i kako ga neki ljudi doživljavaju kao provokaciju, uvredu ili prijetnju.
Pri tom argument da to nije tradicija Petrinje pa neka ojkači idu ojkati u neko selo, koji su iznijeli neki od “branitelja” zvuči kao da netko kaže da Međunarodna smotra folklora nema što tražiti u Zagrebu jer nije tradicija toga grada.
Stoga je sasvim razložno i nema se što dodati priopćenju koje je povodom braniteljskih prosvjeda javnosti uputilo Srpskog kulturno društvo Prosvjeta, u kojem piše:
“Festival ojkače je manifestacija koja baštini tradiciju i običaje ne samo srpske zajednice sa prostora centralnih dijelova Republike Hrvatske, već i drugih naroda koji zajedno sa srpskim vijekovima žive na istim prostorima i čija se kultura i tradicija međusobno prožima svo to vrijeme. Smatramo da način narodnog pjevanja poznat u narodu kao ‘ojkanje’ ni u kojem kontekstu nije i ne može biti razlog za podizanje tenzija i narušavanje suživota na području grada Petrinje”.
Prva pogreška Pofuka je što isli da argumentima može pobijediti budale. Budale ne trebaju argumente.