Nova premijera ZKM-a, “Proba orkestra” redatelja Edvina Liverića prvi je put na domaće kazališne daske dovela Fellinijevo djelo koje je već u izvornoj filmskoj verziji nadraslo filmski i glazbeni medij te progovorilo o društvu samom. Kao što iz teorije i političke prakse odavno znamo da je čovjek “politička životinja”, tako je i glazba političko biće. Tj. društveno. Barem bi to trebala biti ona važna glazba koja nije samo “lijepa” i ne bježi od susreta sa svakidašnjicom. Teško je u suvremenoj povijesti naći bolji primjer od filma “Proba orkestra” Federica Fellinija za koji je glazbu 1978. godine napisao Nino Rota u svojoj posljednjoj suradnji s Fellinijem.
Parodija mentaliteta
Tadašnja “Proba orkestra” briljantno je odgovorila na društvenu situaciju u Italiji, razderanu političkim turbulencijama, socijalnim problemima, ekonomskom situacijom i ubojstvom premijera Alda Mora. Izuzev političkih smaknuća, nije li situacija u Hrvatskoj danas slična? Stoga, prebacimo li temu u vrijeme današnje Hrvatske, nije čudno da je upravo taj predložak iskorišten za kazališnu predstavu “Proba orkestra”. U trenutku – koji, doduše, dugo traje – u kojem se suvremena Hrvatska nalazi ispresijecana mnogim neuralgičnim političkim i društvenim okolnostima.
Promatrano s glazbene strane, kazališna predstava “Proba orkestra” u ZKM-u dolazi nam u vrijeme kada upravo glazba, ukusi, a ponajviše politička podloga glazbenog sadržaja koji nam se nudi proizvodi shizofreniju u društvu. Tko može reći da glazba nije važna ili da je samo zabava, a ne jako političko oružje, kad se na temelju zadnjih nekoliko masovki i događaja u srpnju i kolovozu 2018. – od Thompsonova nastupa na dočeku nogometaša sa Svjetskog prvenstva do ispraćaja Olivera Dragojevića – upravo glazbu stavilo u prvi plan?
U isto vrijeme – koje, opet, traje već dulje jer kod nas svoj toj fenomenologiji treba dugo da se razbistri – “narodnjaci” i “cajke” zbunjuju javnost zamišljenu nad odnosom i ulogom elitne i popularne glazbe te pitanjem gdje su nam korijeni. Čak i taj segment zahvaćen je Rotinom glazbom koja, naravno, koristi i talijansku tradicijsku glazbu. Znamo li gdje je danas domaća tradicijska glazba, potpuno je jasno da dominacija bofla i jeftinog tumačenja odnosi pobjedu i na području glazbe, medija, ali i na terenu političke svakidašnjice gdje jednostavne, populističke ideje čine većinu ponude zabavljenom, ali nezadovoljnom narodu.
Autorica glazbe u predstavi Merima Ključo objašnjava: “Tradicionalna glazba jest nepresušna riznica inspiracije, međutim za ovu predstavu, uz aranžman za Rotinu ‘Risatine Maliziose’, komponirala sam uglavnom kompozicije koje su tematski vezane za određeni dio predstave. Potrebno je bilo komponirati u stilu klasične muzike, romantizma, jazza, turbofolka itd. kako bi se podcrtale određene scene u kazališnom komadu. Što se tiče etničke glazbe, za potrebe ove predstave napisala sam tekst i muziku za ‘Odnio te vrag’, gdje se iz melodije u stilu jazza postupno rodi ‘cajka’ kao određena parodija na današnji mentalitet i društvo.”
Svim tim, mentalitetom i društvom, bavi se “Proba orkestra”.
Podatak da glumački ansambl, uz nekoliko profesionalnih glazbenika, može sastaviti funkcionalni i profesionalni orkestar posebna je privlačnost aktualne kazališne revizije “Probe orkestra” u ZKM-u koja sasvim konkretno pokazuje da je glazba svačije vlasništvo ako se koristi na ispravan način. Kako se u ovom slučaju odnositi prema predlošku Nine Rote koji je djelomično koristila i nadogradila skladateljica i harmonikašica Merima Ključo? Autorica glazbe u predstavi koju je prije četrdeset godina skladao Rota dohvatila se teškog zadatka transponiranja dijela izvornog Rotina rukopisa u drugačijem obliku.
Proba društva
Dobivši dozvolu za ulazak u rekontekstualizaciju izvorne glazbe, Merima Ključo iskoristila je najpoznatiju glazbenu temu filma te dodala svoju glazbenu kreaciju koja fino korespondira s današnjicom. Merima Ključo – prvi sam je put uživo gledao upravo u ZKM-ovoj predstavi “Velika bilježnica” redatelja i glumca Edvina Liverića – kaže: “Od Rotine muzike odlučila sam koristiti isključivo ‘Risatine Maliziose’, finale. Rota je ‘Risatine Maliziose’ napisao za 33 instrumenta. Možete zamisliti koliki je izazov bio napraviti aranžman za 12 instrumenata, tj. za četiri profesionalna muzičara i osam glumaca koji pomalo sviraju. Na audiciju su došli sjajni muzičari i odabir je pao na instrumentaliste za koje sam smatrala da bi mogli nositi glavni dio partiture.”
Kazališna predstava “Proba orkestra” daleko je manje “kazalište” od trenutačne društvene i političke situacije. Jer, “Proba orkestra” i s glazbene je strane punokrvno, značenjsko kazalište, dok nam je politička scena i svakidašnjica prečesto ispražnjena od bilo kakvog značenja, zabavljena populizmom i zamjenom teza za zabavu nezadovoljnog naroda. Kazališna “Proba orkestra” stoga je poput probe društva samog, pitanje je samo radi li se o “generalnoj probi” ili nam je vrijeme već isteklo.
