Prije 40 godina, 1980. godine objavljen je singl Idola “Retko te viđam sa devojkama”. Kao po onoj strategiji da vesela glazba ispod pjevne vanjštine krije ozbiljan tekst, mnogi nisu ni primijetili homoseksualne aluzije koje je donijela pjesma o dečku kojeg rijetko viđate sa djevojkama. Godinu dana prije, 1979., na sjajnom debitantskom albumu Prljavo kazalište imalo je pjesmu “Neki dječaci” čiji refren poručuje “ja sam za slobodnu mušku ljubav”, kojom je maloljetni Jasenko Houra preduhitrio i današnju borbu za prava istospolnih zajednica te kao dijete “posvojio” temu o kojoj se dotad nije ni govorilo, a kamoli pjevalo u javnom prostoru.
On i Vlada Divljan bili su začetnici novoga oslobodilačkog pokreta u tematskom širenju mogućnosti domaćeg rocka, kojeg, što su i sami priznavali, ne bi bilo bez prethodnih pothvata sjajnih ljubljanskih Buldožera koji su od 1975. rušili tabue i otvarali prostor za dolazak punka i novog vala. Skupa s probojem Bijelog dugmeta koje je domaću rock-scenu pretvorilo u samostojeću i isplativu industriju, stvoreni su preduvjeti da domaća srednja struja dobije probojnu i atraktivnu alternativu mladih snaga koje su uskoro i same postale dijelom te uspješne srednje struje.
Začetnici velikih promjena
Upravo na ovom primjeru vidi se što nam već godinama nedostaje; veći i brži uspjeh i proboj alternativne na pozicije srednje struje, i u umjetnosti i u društvu, kako se to događa u Velikoj Britaniji ili SAD-u. Jer, kako je netko davno rekao, “alternativa koja ne postane mainstream nije dobra alternativa”. I dok je danas nekima sramota biti uspješan na tržištu, tadašnje mlade novovalne zvijezde vrlo brzo postale su i komercijalne uzdanice rock-scene, s rasprodanim koncertima i hitovima koji su danas klasici poput spomenute “Retko te viđam sa devojkama”.
Nije bio paradoks, nego dokaz otvorenosti Gorana Bregovića, što je upravo on producirao drugu verziju singla Idola, a krajem 1980. na albumu Bijelog dugmeta “Doživjeti stotu” uvrstio mnoge slične moderne sviračke, aranžerske i producentske postupke u zvuk najuspješnije grupe Jugoslavije. I dok je alternativa postajala mainstream, isti taj mainstream uključivao je nove naputke koje su donosile mlade pridošlice na rock-scenu.
Danas bi to bilo puno teže i s puno manje uspjeha na liberalnom tržištu nego u tadašnjem socijalističkom “mraku” bez jogurta. Priču o broju, vrsti i količinama jogurta koji se tada mogao naći u domaćim trgovinama u javni je diskurs uvela Kolinda Grabar-Kitarović. No, ovih nekoliko primjera opet dozivaju pitanje je li tadašnja rigidna komunistička vlast bila slijepa i gluha kad nije sankcionirala ovakve glazbene proboje čije bi poruke mnogima bile upitne i danas?
Dapače, iste te 1980. nagradu “7 sekretara SKOJ-a” dobili su slovenski Pankrti za debitantski album “Dolgcajt” – što im je u javnim istupima osporavao Đorđe Balašević kojemu je punk bio antisocijalistička rabota kontra njegove “Računajte na nas” – dok je zagrebačka Omladinska organizacija na čelu s Darkom Putakom od Kulušića, Lapa i drugih klubova napravila rasadište i pozornicu novih rock-talenata koji su danonoćno svirali i punili dvorane.
Jesmo li sada postali konzervativni?
Zamislimo danas na tren situaciju još “goru” od one koju nam redovito priušte Let3, majstori provokacije i autentični nastavljači sličnih strategija i poteza oslobodilački nastrojenih umjetnika. Kako bi se proveo netko kad bi danas pjevao o slobodnoj muškoj ljubavi ili dečku kojeg ne viđamo s djevojkama? Ne mislim pritom na moralizatorsko propitkivanje ćudoredne zajednice i higijeničara javnog duha iz redova udruga poput U ime obitelji ili Hrasta, već na sasvim jednostavnu nepoznanicu; bi li te pjesme postale općeprihvaćeni i masovni hitovi kakav je bio provokativni “Retko te viđam sa devojkama”?
Vremena su se očito promijenila, a u nekim segmentima nagore. Nije potrebno idealizirati jugoslavensku prošlost punu svakakvih problema i upitnika – pa je i prvi domaći punk album Prljavog kazališta sa spomenutom pjesmom 1979. dobio etiketu “šunda” i porez, pa time i veću cijenu u trgovinama – već samo pogledati u idealiziranu sadašnjost. Tek se onda može jasnije vidjeti koliko smo u doba pseudoliberalnosti zapravo postali konzervativni i propustili napredovati svjetonazorski na razini masovne kulture i tržišta umjetnosti bez obzira na sve moguće raznobojne jogurte koje danas možemo kupiti u trgovinama.
