Kolege i prijatelji oprostili su se od naše omiljene spisateljice, kritičarke i dramaturginje Mani Gotovac. Gotovac je, nakon teške bolesti, preminula u bolnici na svoj 80. rođendan.
Zlatko Vitez, kazališni, televizijski i filmski glumac:
"Bio sam gotovo dio obitelji Mani Gotovac, još od mladosti često su nam se kazališni putevi susretali, a pogotovo kad je ona pratila rad dramskog kazališta Gavella. Polemizirali smo često, ali smo se cijeli život voljeli. Upravo sam se danas spremao posjetiti je... Izrazila je želju da dođem, da se oprostimo. Čuli smo se prošli tjedan, bila je u teškom stanju, bilo mi je žao što je patila, ali završila je hrabro kako je i kročila kroz život bez obzira na nesreće koje je imala u životu. A u kazalištu je ostavila neizbrisiv trag. Bila je intendantica splitskog kazališta, pa riječkog, gdje god je ona bila – bilo je živo, bilo je burno. Živjela je dobro, ljudi su voljeli Mani Gotovac, a ona je voljela kazalište. Nadasve je voljela glumce i glumice i s njom zapravo odlazi jedna dobra epoha kazališta. Napisala mi je i tekst za monografiju koja bi trebala izaći u povodu moje 50. obljetnice rada. Tekst je stvarno jedna briljantna analiza – ne samo mene nego i mog kazališnog djelovanja i kazališta tog vremena..."
Aleksandar Stanković, urednik i voditelj "Nedjeljom u dva":
"Bila je plaha i imala je tremu. Prije emisije, naravno. U emisiji je trema nestala. I kao pisac i kao živ čovjek koji govori, Mani je znala s riječima. U svijetu u kojem je infantilnost dominantan mentalitet i u kojem se čini da je sve rečeno, u kojem se čini da kamo god zakoračimo, dospijevamo na područje koje je već okupirano propagandom, reklamom ili nekom drugom bukom. E, pa upravo u takvom svijetu zgodno je bilo divaniti s Mani Gotovac. Ako ništa drugo, zgodno je bilo čuti da je za ovo društvo, sa svojih sedamdeset i nešto godina, ona već odavno zrela za groblje, ali da se ona ne da na groblje, upravo takvom društvu usprkos. Osim toga, zgodan je i njezin odgovor na pitanje što kao žena od teatra misli o kazalištu u Hrvatskoj.
– Dragi moj, u Hrvatskoj pravog kazališta nema! A pravog kazališta nema zato što se u Hrvatskoj nitko ne jebe.“
Borna Armanini, filmski redatelj:
"Noćas je preminula Many Gotovac, poštovana, čitana, mudra žena. U ovoj provincijalnoj kulturi njena je prisutnost bila na neki način oslobađajuća. Jučer sam joj bio u bolnici, bila je sasvim prisebna, bio joj je rođendan. Rekla je: – Roditi se, teško je… Ali umrijeti…
Doživjela je osamdeseti rođendan, živjela je nevjerojatno punokrvan i sretan život koji je u većem svom dijelu bio pun ljubavi i kreacije. Što više čovjek može poželjeti od života? Laku noć, draga prijateljice, teto, učiteljice – laku noć!"
Velimir Visković, književni kritičar:
"Dočekala me jutros na mobu poruka: Umrla je noćas Mani. Poznavali smo se dugo, ali zadnjih trinaest godina bili smo nerazdvojni. Od onog trenutka kad sam joj predložio da za Profil napiše svoju autobiografiju. Prihvatila je moj poziv rekavši da je i sama pomišljala na to, ali izražavajući pritom i meni posve neočekivanu nesigurnost. Ona, uvijek glasna, strastvena, borbena, činilo se samodopadna, rekla je tiho: – Nisam sigurna da ću ja to znati; pisala sam cijeli život kazališne kritike, a ovo je nešto drugo.
– Pa, dobro, slat ćeš mi poglavlje po poglavlje, ja ću to čitati, redigirati i davati ti sugestije! Ono u što sam siguran, ono što znam jest da si imala buran život, i profesionalno i emocionalno, imaš o čemu pisati. Molio bih te da ništa ne tajiš i ne prešućuješ! Da budeš hrabra i smiona kao i inače.
Počela mi je potom slati dijelove svoje knjige, nalazili smo se, raspravljali o napisanom, o onome što bi još trebalo napisati. Zajednički prekapali po njezinu životu tražeći detalje koji mogu poslužiti kao literarni motivi. Navodio sam je da mi govori o svemu što je proživjela, o profesiji, ali i o intimnom životu. Pričao sam joj i ja o svojim životnim iskustvima kako bismo bili ravnopravni, prijatelji, a ne pacijent i psihoterapeut. Ponirali smo tako u skrivene zakutke naših psiha, razotkrivali se, a Mani je potom pisala. Nije to bila idilična suradnja, bila je vrlo osjetljiva kad bih rekao da mi se nešto što je napisala ne sviđa, kad bih tražio da nešto izmijeni. Ali nakon nekoliko dana dolazila je s novom varijantom teksta. Valjda je to bio utjecaj njezina dramaturškog i intendantskog rada u tetru. Znati slušati suradnike. Da se razumijemo, nisam ja u njezinim knjigama napisao nikad više od rečenice, više od redaktorske intervencije. Sve napisano, njezino je, ali je i plod naših razgovora.
Dok je pisala, donoseći mi nova poglavlja, bio sam sve sigurniji da se radi o budućem velikom hitu. Ali ne samo to, Mani je izvrstan pisac, dobar stilist, a neviđeno dobro razumije ljudske emocije!
– Nije lako pisati o emocijama, a ti imaš dovoljno senzibiliteta i stilske umješnosti, to je tvoje područje! Velika tema!
Enorman, a posve zaslužen uspjeh autobiografije 'Fališ mi' dao joj je poticaj da u svojim sedamdesetima napiše niz romana. Posljednji – 'Rastanci' predala je u tisak u lipnju ove godine. Pisala je do zadnjeg trenutka svojega života!
S Mani sam bezbroj puta bio na književnim tribinama na kojima se govorilo o njezinim knjigama. Govorio sam na stotinama, možda i tisućama drugih tribina i promocija, ali nikad nisam vidio toliko emotivno potresenih ljudi u publici; da, Mani je znala govoriti o emocijama, prenijeti ih svojoj publici. A publika ju je obožavala.
Odlazak Mani golem je gubitak za naše kazalište i književnost, ali jednako će nedostajati njezina karizma našem javnom kulturnom životu, magnetičnost njezine pojave i njezinih riječi, a meni osobno nedostajat će osoba kojoj mogu sve povjeriti, koja će sve razumjeti. I kad treba primiti me za ruku i šutjeti sa mnom."
Igor Zidić, povjesničar umjetnosti, likovni kritičar i pjesnik:
Mani sam poznavao dok smo bili djeca. Sretali smo se na bazenu Jadrana u Splitu, a to znači da smo se družili od kasnoga proljeća do rane jeseni i onda bi se izgubili negdje u školi. I ponovno smo se sretali i ponovno smo srdačno komunicirali sljedeće ljeto kad bi ponovno počeli plivački treninzi. Provuklo se to do, naravno, onog trenutka kad smo se našli u višim razredima gimnazije i susreli se na nekim izvanredovnim prilikama. Ponekad bi to bio neki književni sastanak, jesu li to bile dramske sekcije kako se to onda zvalo, ona je bila ta koja nas je bodrila, pisala po školskim novinama prikaze, još i danas čuvam neke od njih kao drage uspomene iz vremena kad smo bili mladi i naravno neiskusni, puno htjeli, a malo znali. A ipak, i htjeti treba. Želja sama je u životu pola uspjeha. Ona je imala, da tako kažem, hereditarno kazalište u sebi - njezina je majka bila ugledna glumica splitskog HNK, s velikim rolama... tako da su njoj probe, pokusi, kazalište bilo nešto što ju je pratilo od ranih dana, tako da je ona, pomalo kao i ja u svoj posao ušla već pripremljena i znala je onu praktičnu stranu svega, što mnogi nikad ne nauče. Moglo bi se reći da je ona već bila kućni majstor za kazalište, znala je u kazalištu već sve kao djevojčica. Iz tih dana su u sjećanju naravno lijepa druženja sa zgodnom, pametnom i prilično prgavom curicom koja je imala neku naklonost prema vođenju, bez obzira jesu li muškarci ili žene u pitanju, dječaci ili djevojčice. Ona je imala vrlo razvijen ego, vrlo jasne želje od samoga početka i to nas je dugo vremena zbližavalo. Onda je došlo neko razdoblje kada smo se možda malo rjeđe viđali, no međutim do zadnjih je dana to ostalo neko praprijateljstvo, nešto što nikada ništa - nijedan moj postupak, njezin postupak - nije dovodio u pitanje, pa makar se mi i ne slagali oko nekih stvari. Mi smo bili prijatelji preko granica tih normi koje nam društvo postavlja, ali važno je reći da nas je puno toga u životu i dijelilo, ali nikad nije narušilo to prijateljstvo zapečaćeno u djetinjstvu.
Surađivali smo povremeno - kad bi netko osjetio potrebu da se javi onome drugome, da nešto od njega zatraži ili predloži. Mi smo taj razgovor nastavljali kroz desetljeća, kažem desetljeća, jer naše prijateljstvo datira otkad smo imali možda 10-12 godina, pa je potrajalo dok nije umrla. A premda je umrla ona je ostala s nama koji smo joj bili prijatelji, znanci, drugovi u poslu, radu, nećemo je zaboraviti. Ona je bila jedan vrlo dojmljiv lik snažne žene, oštre žene u borbi za svoja prava, svoje ideje i svoje misli - slagali se vi s njom ili ne. Većina tih njezinih napora urodila je vrlo dobrim, odličnim plodovima i ne može se poreći da je ta njezina silovitost u zastupanjima i obranama nekih da je bila neopravdana. Ne može. Ona je žena koja je u poslu puno uspjela, puno dala i ukazala kroz svoju naročitu literaturu što smo otkrili tek posljednjih godina u pravoj mjeri. Mi smo znali da Mani zna pisati, pisala je za kazalište, uvijek je to bilo dobro napisano, uvijek vješto i gotovo uvijek polemično, pri čemu se prikazivala jedna njezina spoznaja da je život ne samo slaganje, nego i neprestana borba. Ako se za nešto ne borite, vi to postići nećete. I ona je to znala. I njezine knjige koje se izvanredno lako čitaju i napisane su vrlo spretno, vrlo lijepim jezikom, jednostavno... tu se otkrila jedna druga Mani, Mani emocija koje se nisu susprezale, koja je bila slobodna, otvorena i baš tim osobinama dala snažan pečat, ne samo sebi, nego i svakome tko misli da je treba ili može slijediti u onome što je bila njena borba - bilo to za kazalište, a i za novu literaturu, a i za odnose među ljudima.
Andrea Zlatar Violić, teoretičarka književnosti i bivša ministrica kulture:
Mani Gotovac otišla je baš s ovim velikim jugom koji je propuhao njene najdraže gradove - Dubrovnik i Split. Kako je letjela kroz svoj život tako je odletjela sa tim vjetrom, a i poklapanje odlaska s njenim rođendanom također govori koliko je bila vezana uz priču oko kazališta i kazalište samo jer kao da je i vlastitu smrt odgađala do tog simboličnog 80. rođendana. Do zadnjeg dana je bila ona ista Mani. Ona koja ima hrabrosti, koja se ne ustručava nikada ništa prešutjeti, koja uvijek ima snage za nove izazove, a jedino što joj je bilo žao, jer bila je vrlo svjesna koliko je teško bolesna, je kako je kazala: "Ah, da barem imam mogućnosti o ovome što sada prolazim napisati knjigu". Zadnji put kad sam bila kod nje slušale smo pjesme koje su pripadale njenim formativnim 60-im i 70-im godinama. Puštala sam ih s nekog starog kineskog mobitela. Bilo je predvečerje, a zadnja pjesma koju je htjela bila je pjesma Vice Vukova "Mirno teku rijeke". Nadam se da je taj njezin mir u zraku i u vodi sada napokon postignut.
Komemorativni skup za Mani gotovac održat će se u četvrtak, 14. studenog 2019. u 12 sati u Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića. Na komemoraciji će govoriti: Zoran Ferić, Igor Mandić, Andrea Zlatar, Milana Vuković Runjić, Ivica Buljan, Željka Matijašević, Irena Matijašević, Dubravka Bogutovac i Velimir Visković.
Iako je standard,O mrtvima najbolje,ne znam sto bi se o njoj dobro moglo reci.