„Sve što je nezavršeno je savršeno.“ Marcel Duchamp
PITANJA
Mona Lisa je nezavršena. Divimo se nezavršenoj slici. Kako to da ju Leonardo nikada nije završio? I kako to da je Mona Lisa, iako nezavršena, toliko savršenija od drugih slika na svijetu? Je li Mona Lisa najsavršenija nezavršena slika na svijetu? Očito jest. Je li taj proces nesvršenosti nastupio iz razloga što je Leonardo da Vinci shvatio da ništa u umjetnosti ne može biti završeno?
ODGOVOR
Zvuk, boju, glas, ritam – sve elemente umjetnosti ukrotio je Leonardo da Vinci.
Zamislimo sljedeću situaciju.
Leonardo ne slika. Stoji pred platnom na koje je nabačen letimično lik Gioconde i razmišlja. Je li vidljiva istina ujedno i konačna? Ne postoje li veće tajne od onih koje pokazuju vidljivo, opipljivo?
Zašto Leonardo tako malo slika? Zašto je, umjesto da realizira savršenstvo u trijumfalnim djelima, započeto ostavljao tražeći stalno nove putove?
Zamislimo sada sljedeću situaciju.
U ruci Leonarda nalazi se umjesto kičice nož za seciranje. On guli kožu mrtvog stvora da bi shvatio nevidljivo. Sad više nije slikar, on je anatom.
Zar nema dublje istine od stvarnosti oblika? Je li to što leži rasklopljeno na stolu za seciranje osnova?
Leonardo više nije anatom, on je fiziolog, on je kemičar, tehničar, izumitelj i matematičar. U tisućama njegovih skica pronalazimo znanja i proročanstva budućih vremena.
Njegova knjiga o letu ptica je prvi sistematski znanstveni rad na području proučavanja ptičjeg leta. On više ne želi razumjeti samo pokret i da u sutonu katedrale slika njegov lik. On želi stvoriti sam pokret. Želi stvoriti ono mehaničko biće čija je duša stroj.
Leonardo je s lakoćom projektirao mašine za ronjenje u morske dubine i za uzdizanje u nebeske visine i mnoge druge mašine, za druge namjene. No malo toga, prema pričama svog vremena, mogao je ostvariti. Ostalo mu je naslućivanje budućih vremena. U tome je stvarno bio dobar.
Kako bi svijet izgledao da je Leonardo sve što je zamislio uspio realizirati u svojem vremenu?
To možemo samo nagađati.
NEZAVRŠENA PRIČA
Četiri godine Leonardo slika zanosno lice Gioconde. Čitave biblioteke knjiga pisane su o ovom djelu, za koje se tvrdi da je najsavršenije što je ruka slikarova ikada stvorila. A osmijeh bajnih usana, onaj čarobno čulni, hladni osmijeh Mona Lise, kao detalj, više je komentiran od bilo čeg drugog iz kompletnog korpusa umjetnosti.
Ali Leonardo sliku Gioconde nikada nije završio. Nije ju predao naručitelju, već ju je ponio sa sobom kada je zakoračio na svoj veliki put u izgnanstvo.
A kako je i mogao fiksirati ono lice u statičnom stanju savršenstva, koje je nezadrživo tonulo u sutonu svjetla i stvarnosti?
I lice Gioconde, u koje je tako dugo gledao i koje nije „završio“, više ga ne napušta.
Leonardo slika svetu Anu. Ali i kroz Anu i Mariju gleda Giocondu. Njen osmijeh, njen problem, njena pitanja koja ona upućuje nama.
Baš kao i sva pitanja koja mi upućujemo njoj…
EPILOG
Kada ujutro zauzmem svoje mjesto uz reprodukciju Gioconde, koja se nalazi u radnoj sobi mojeg stana, vani je često još uvijek mrak. U tim samotnim trenucima uspijevam naći nit svojeg života. Nalazim ga na licu Mona Lise, u pejzažu koji je okružuje. Za njezinim leđima Leonardo je naslikao cestu upravo nalik našim krivudavim putovima kroz život.
Promatrajući sliku na zidu, na licu mi se prvotno pojavljuje spokoj, a zatim i stidljivi osmijeh.
U tim trenucima doznajem sve odgovore.
Ustajem…
I krećem u novi dan…
Loš pokušaj pisanja eseja o debelo monaizlizanoj temi i njenom tajanstvenom osmjehu. Čita li itko ove bezvezarije prije nego osvanu na mreži?