Američki pisac Dan Brown, koji je nedavno proslavio pedeset i četvrti rođendan, u Zagreb je došao poslušati kako Zagrebačka filharmonija snima njegovu skladbu. Browna je u Zagrebu oduševila hrvatska hrana (i hrvatska vina) i gledanje utakmice Hrvatska – Danska na Trgu bana Jelačića. S Brownom sam, zahvaljujući VBZ-u, razgovarao uz pomoć prevoditelja Ervina Felića (koji je piscu postavio i nekoliko pitanja) u salonu hotela Esplanade.
Mislio sam da ste u Hrvatskoj kao pisac, a ne kao skladatelj?
Ovdje sam kao pisac, ali radim dvije stvari. Kao dijete pisao sam puno tekstova i mnogo glazbe, moji roditelji bili su glazbenici. Majka mi je nedavno umrla i za nju sam skladao komad orkestralne glazbe. Jedan moj prijatelj surađivao je sa Zagrebačkom filharmonijom i pozvao me da dođem snimiti svoje djelo s njima. Tako sam imao priliku snimiti skladbu za svoju pokojnu majku.
Vaša je majka svirala orgulje u crkvi, a otac je bio fizičar. Je li i on bio glazbenik?
Pjevao je u a capella sastavu i bio odličan pjevač.
No vaš je brat skladatelj i skladao je Misu Charlesa Darwina. Je li vas on inspirirao da napišete roman “Postanak”?
U slučaju “Postanka” inspirirala me upravo ta misa za Charlesa Darwina koju je napisao moj brat. Stvorio je zaista zanimljivo djelo jer je skladao komad liturgijske glazbe i tako i zvuči, no umjesto da koristi tradicionalne napjeve, koristio je Darwinove riječi. Rezultat je djelo koje ima religiozni ugođaj i znanstvenu poruku. To me natjeralo da razmišljam o Charlesu Darwinu i porijeklu života. Svaka religija na svijetu ima svoju ideju o porijeklu života i htio sam to istražiti.
“Postanak” je još jedno vaše djelo koje suprotstavlja religiju i tehnologiju. Vaše su knjige često kritizirali vjerski autoriteti. Je li se i Misa Charlesa Darwina našla na meti kritičara?
Koliko znam, nije. To je popularno djelo koje se izvodi diljem svijeta, ali nije imalo tako velik odjek. Važno je sjetiti se da sam ja napisao “Anđele i demone”, knjigu koja je prethodila “Da Vincijevu kodu”. “Anđeli i demoni” nisu prodani u puno primjeraka. Crkva je znala za knjigu, no nije previše marila jer je nije pročitalo puno ljudi. No čim je objavljen “Da Vincijev kod”, svi su se pitali je li ta priča stvarna i o čemu se zapravo radi. Nakon toga Crkvu su uzrujavale sve moje knjige. U “Postanku” sam se trudio prema temama odnositi s poštovanjem. Lik u knjizi, Edmund Kirsch, suprotstavlja se religiji i propitkuje zašto vjerujemo u stvari koje nisu racionalne. A Langdon je tamo da ga podsjeti da religija možda nije racionalna, ali da nikako ne smijemo zaboraviti da je za mnoge religija okvir za moral i sustav potpore za teška vremena. Religija ima pozitivnu svrhu u svijetu, čak i ako se ponekad koristi u negativne svrhe. Znam da je Hrvatska vrlo katolička zemlja, kao i Španjolska, gdje se odvija radnja romana. Cilj pisanja ove knjige bio je potvrditi sve dobro što religija čini, ali u isto vrijeme upozoriti da je puno onog što religija čini nelogično i neracionalno i često u konfliktu sa znanošću. Knjiga postavlja pitanje kako da postanemo moderni ljudi usmjereni na znanost a da ne izgubimo vjeru.
Salman Rushdie pisao je o jednoj religiji i bio proganjan. Bojite li se da ćete doživjeti sličnu sudbinu?
Ne. Iako moje knjige osporavaju religiju, one je i poštuju. Moje su knjige fikcija i sadrže likove koji vole ili ne vole religiju iz svojih vlastitih razloga. Tu postoji debata i dijalog u romanu i ja kao autor stojim iza tog dijaloga te nikada sam ne kažem “ne možete vjerovati u Isusa Krista jer je to laž”. Ljudi zbog mojih knjiga propitkuju svoju vjeru. Mislim da vjeru osnažujemo upravo propitkivanjem. I sam sam dugo bio vjernik, kao i mnogi drugi, samo zato što su moji roditelji bili vjernici. Ali u nekom trenutku života, ako želimo da nam vjera bude snažna, mislim da je moramo propitkivati, a ne samo slijepo slijediti. Ponekad tim propitkivanjem produbljujemo vjeru, a ponekad odlučimo da vjera nije za nas, ali na taj način nikad nismo lijeni u vjeri.
Biste li ikada pisali o nekoj drugoj vjeri, npr. o budizmu?
Nedavno sam se vratio iz Azije gdje sam istraživao budizam za potencijalnu knjigu. Bio sam i u Indiji te razmišljao o pisanju knjige o hinduizmu. Stvarnost je da su budizam, hinduizam, šintoizam i ostale istočnjačke religije toliko drugačije od mog iskustva s kršćanstvom i judeokršćanskom etikom da bi mi bilo iznimno teško pisati o budizmu. Što sam više proučavao te religije, to mi je bilo jasnije da o njima premalo znam. Trebao bi dugi niz godina da dovoljno saznam o njima da mi bude ugodno pisati o njima. Bilo bi bilo vrlo arogantno od mene pisati o nečemu o čemu ne znam dovoljno. Želim uvijek biti siguran da razumijem temu prije nego što o njoj pišem.
Je li točno da planirate napisati još 10 knjiga o Langdonu?
Svakako bih mogao. Imam puno ideja za knjige o Langdonu. Vjerojatno neću dovoljno dugo poživjeti da ih sve napišem. “Digitalnu tvrđavu” i “Veliku obmanu” napisao sam kao trilere za sebe bez Roberta Langdona pa bih mogao tako nešto opet napisati. A možda bih mogao i Langdona staviti u sasvim drugačiju situaciju.
Prije romana o Robertu Langdonu napisali ste dva trilera sa ženskim glavnim likovima. Je li za vaš uspjeh zaslužna i zamjena ženskog za muški glavni lik?
To je interesantno pitanje. Zapravo ne znam. Moje knjige postajale su bolje s vremenom, promijenio sam izdavača i odabrao novog koji je bolje razumio što pokušavam postići. No “Anđeli i demoni” bili su jednako neuspješni s muškim likom. Tek nakon “Da Vincijeva koda” ljudi su počeli čitati moje starije naslove i mnogima je “Velika obmana” najbolje išla sa ženskim glavnim likom. Mislim da je muškarcu lakše pisati muški glavni lik, ali u svim mojim romanima Langdon upoznaje lijepu i talentiranu ženu i svaki roman ima snažan ženski lik. Moja je majka bila snažna žena, moja je supruga snažna žena i uvijek stavljam snažan ženski lik u roman na koji se Langdon vrlo često oslanja.
Je li Edmund Kirsch inspiriran Elonom Muskom?
Definitivno jest. Elon Musk i Raymond Kurzweil bili su osnova za lik Edmunda Kirscha. Edmund se ispočetka prezivao Kurzweil, međutim to prezime je bilo predugo i prezime stvarne osobe. No nastavio sam ga koristiti čisto da se podsjetim o kome pišem. I onda sam spojio prezimena Kurzweil i Musk u Kirsch.
Musk je izjavio da je umjetna inteligencija jedna od najvećih opasnosti za čovječanstvo. No “Postanak” je optimističan po pitanju budućnosti umjetne inteligencije?
U tome se slažem s Elonom Muskom. Ljudska vrsta nikad nije stvorila tehnologiju koju odmah potom nije pretvorila u oružje. Svaka nova tehnologija koju izumimo, od vatre do nuklearne energije, odmah bude iskorištena za ubijanje ljudi. Teško je zamisliti da na isti način nećemo iskoristiti i umjetnu inteligenciju. Ali razlog zašto je Musk toliko zabrinut, zašto su mnogi zabrinuti, jest taj da umjetna inteligencija ima potencijal sama od sebe prouzročiti ljudske žrtve. Imao sam zanimljiv razgovor s jednim znanstvenikom u Španjolskoj koji je isto tvrdio da je to vrlo opasna tehnologija. Pitao sam ga zašto se umjetna inteligencija ne može programirati na način da svaka odluka koju donese mora biti pozitivna za ljudski rod. Njegov odgovor je bio da to ima smisla, no što kad bi ta umjetna inteligencija razmotrila resurse kojima raspolažemo i odlučila da ne možemo imati devet milijardi ljudi, već samo pet. Tako da je to pitanje vrlo kompleksno.
U “Postanku” se bavite španjolskom kraljevskom obitelji. Jeste li fan Verdijeve opere Don Carlos?
Definitivno volim dramu. Ali nikada ne govorim o politici. Kao pisac moram stajati s obje strane jednadžbe i argumentirati za obje strane. Volim Španjolsku i uznemirila me trenutačna situacija s Katalonijom jer jako volim Barcelonu i Kataloniju i zaista se nadam da će se pronaći mirno razrješenje. Ali ako sam išta naučio, to je da ono što vidimo u medijima nije potpuna istina i ne bismo trebali suditi prerano.
Vaš rad vezan je za povijest i stare civilizacije. Biste li pisali o suvremenijim temama kao što je to predsjednik Donald Trump kojeg u Europi baš i ne razumijemo.
I mi ga sami teško razumijemo. Ne poznajem nikog tko je glasao za njega i ne znam nikog tko ga razumije. Znam da se mnogi pitaju što se događa s SAD-om jer je nastao potpuni kaos. Ne bih pisao o Trumpu jer ne znam dovoljno o politici. Pisao sam “Postanak” dok je Trump dolazio na vlast i nisam pratio vijesti. Jednog sam se dana probudio i shvatio da je onaj nekretninski mogul naš predsjednik. Bilo je to prilično ludo i ispostavilo se da je on još nevjerojatniji nego što je itko mogao pretpostaviti. Ne bih pisao o Trumpu jer ne znam ni dovoljno o njemu. Međutim, u “Postanku” postoji pasus koji govori o Francu i načinu na koji luđaci mogu doći na pozicije moći nošeni valovima nacionalizma i mnoge je u tome roman podsjetio na trenutačno stanje u SAD-u.
Mislite li da bi pisac trilera ikad mogao dobiti Nobelovu nagradu za književnost?
Ne znam. Mislim da to nikad neću biti ja. Književnost ima mnogo uloga i ja ne razmišljam o nagradama. Za mene je nagrada to da se mogu povezati s mnoštvom ljudi u cijelom svijetu, doći u Hrvatsku i upoznati osobu u redu za doručak u hotelu koja će me upitati jesam li ja taj pisac i pozvati me da im se pridružim za doručkom da razgovaramo o religiji i znanosti. Meni je to najveća nagrada. Blagoslovljen sam i zahvalan na fanovima i intelektualnim dijalozima. Također sam sretan kad mi netko priđe i kaže da prije nije puno čitao i da su ga moje knjige nagnale da ponovno počne čitati.
Nakon objave “Da Vincijeva koda”, naglo su porasli posjeti kapelici Roslynn u Škotskoj. Zašto ste odlučili pisati o njoj?
Pročitao sam desetke knjiga o Svetom gralu i Kristovoj krvnoj liniji. Ideja da je Isus imao obitelj nisam ja izmislio. Ona postoji jako dugo u puno povijesnih knjiga. Ja sam samo uzeo tu ideju i na njoj bazirao roman. Kapelica Roslynn našla se u više takvih knjiga pa sam je odlučio iskoristiti za lokaciju. A “Rose Line” i sličnost s Roslynn lijepo se uklopila u roman. Za mene osobno, priča koju sam ispričao u “Da Vincijevu kodu” ima više smisla od onoga što sam naučio iz Biblije. Ako netko pročita roman i priča u njemu mu bude smislena, to je u redu. Ako netko kaže da mu se ipak više sviđa verzija iz Biblije, i to je u redu. To je priča.
Dok ste istraživali Sveti gral, jeste li naišli na neku lokaciju iz Hrvatske?
Ne mogu se sjetiti ni jedne. Ima li takvih lokacija?
Područje oko Vranskog jezera bilo je poznato po templarima.
Proputovao sam cijeli svijet, no nikada nisam bio u Hrvatskoj. Moji roditelji posjetili su Hrvatsku dva puta i nagovorili su me da dođem. Pravi razlog zašto sam ovdje jest taj da sam zaista htio doći. Imao sam prilike razgovarati s vama o knjigama, malo raditi glazbu, gledati jedanaesterce na Trgu. Ovdje sam kako bih vidio zemlju.
Imate li prognozu tko će pobijediti u subotu u četvrtfinalu?
Ne znam smijete li ovo objaviti, ali jako bi me razveselilo vidjeti kako Hrvatska pobjeđuje Rusiju. Nemam ništa protiv Rusije, ali volim dobru priču o Davidu i Golijatu gdje mali čovjek pobjeđuje veliku zvjerku. I znam da bi iz povijesnih razloga Hrvatska rado pobijedila Rusiju. Bilo bi to zabavno vidjeti.
Prije puno godina Jugoslavija je pobijedila SSSR?
Ponekad se povijest ponavlja. Barem se nadam. Znam da su Rusi pobijedili Španjolce što je veliko postignuće. I sam volim nogomet, često sam ga igrao kao dijete. I mislim da je čudno da moja zemlja, koliko god velika bila, ne uspijeva okupiti dobar tim. Ipak je to novi sport za nas i očito je da su potrebne generacije da se igra usvoji. Definitivno ću gledati tekmu u subotu.
Je li film agresivniji od književnosti?
Ne bih rekao da je agresivniji, ali je potpuno drugačiji. Glavna razlika između ta dva medija je u tome da film nužno sputava autora što se tiče perspektive. U filmu možete prikazati samo jednu perspektivu, onu kamere. Možete npr. snimati Roberta Langdona kako sjedi u stolici. A kao pisac mogu s puno komfora reći da Langdon sjedi u stolici i razmišlja o tome i tome i doći do drugog lika i reći što on razmišlja. To se u filmu ne može. Po svojoj prirodi romani su intelektualno bogatiji, puniji iskustva, dok su filmovi vizualno bogatiji. Naravno, i film može biti visoko intelektualno i emocionalno iskustvo. Dobar film je moćno iskustvo i mislim da je na mnogo načina teže napraviti film nego napisati knjigu. Volim Rona Howarda. Mislim da je velik mislilac i izvrstan redatelj koji dobro razumije knjige. Iako je sam narativ filma bio malo drugačiji od knjiga, radi zgušnjavanja priče, on je očuvao bilo romana i veliko pitanje koje postavlja. Tako je u “Infernu” glavno pitanje biste li ubili pola čovječanstva kako biste spasili čitav ljudski rod. To je okosnica romana i prva sekvencija filma. Mislim da sam postao puno bolji gledatelj filmova sada kad razumijem što je sve potrebno da se napravi film. Volio bih da se “Postanak” adaptira u seriju od 10 epizoda. Trenutačno i razmatramo seriju o Langdonu. Prva sezona bila bi “Izgubljeni simbol” u 12 epizoda, a druga bi bila “Postanak”.
Vaša je supruga slikarica, a vi pisac. Sukobljavaju li se vaša umjetnička iskustva i ukusi?
Ne. Ja volim vrlo dinamične knjige, a ona duge povijesne knjige o umjetnosti pa je ponekad zatražim da mi pronađe informacije o nekom umjetniku. Ona mi donese deset stranica, a ja iskoristim možda tri rečenice pa se ona pobuni. A ja joj kažem da ljudi mogu čitati povijesne knjige ako žele, ali da ja pišem trilere.
Je li pisanje samotnjački posao?
Jest u tradicionalnom smislu jer ste fizički sami velik dio vremena. Ali tako provodim velik dio svog vremena s imaginarnim ljudima. U takvom režimu, čak i kad spavate, sanjate likove iz svoje knjige. Ja radim osam sati dnevno pa u principu imam samo osam sati za stvarni svijet. Više vremena provedem u svijetu mašte nego u stvarnom svijetu. Na kraju dana, kada završim s pisanjem, a moj je ured na najudaljenijem kraju kuće, obično zastanem u dnevnoj sobi i sviram klavir dvadesetak minuta. Tada Roberta Langdona više nema, a ja sam u stvarnom svijetu gdje imam prijatelje, suprugu i okružen sam stvarnim ljudima. Kad ne pišem, trudim se ne razgovarati o svom radu. Imam dva odvojena života i to mi pomaže da ostanem donekle duševno zdrav.
A što svirate?
Skladam svoju glazbu, i to odmalena. Dapače, mislim da je pisanje i skladanje vrlo slično jedno drugom. Dobar triler ima napetost i pročišćenje. Dobra skladba također ima napetost i pročišćenje. Dobar triler ima svoj ritam i određenu teksturu među poglavljima, baš kao i dobra skladba. Glazba je za mene samo drugi jezik.
Je li vam glazba privatnija od književnosti?
Jest, radim je za sebe, a ne da bih je dijelio. Čak i snimam glazbu u studiju, ali je ne dijelim sa svijetom. Svijet mora trpjeti moje knjige pa sam ga poštedio glazbe.
Imate li vremena čitati suvremene pisce?
Čitam publicistiku i knjige koje mi služe za istraživanje i vrlo malo beletristike, a čak i onda većinom klasike. Prošlo je puno vremena otkada sam zadnji puta pročitao moderni triler. Nije da ne volim beletristiku, već imam malo vremena. Kada provedete cijeli dan s jezikom, ne želite čitati i u slobodno vrijeme. Puno slušam audioknjige kada trčim ili vozim. Nedavno sam preslušao “Life 3.0”, roman o umjetnoj inteligenciji. Ili slušam knjige o povijesti umjetnosti i religiji u 19. stoljeću jer mi tuđa mišljenja o tim temama pomažu da stvorim vlastite likove. Znam pročitati knjigu kršćanskog fundamentalista i stvoriti lik koji razmišlja na njegov način. Pokušavam izbjeći ono što zovem “dijalog slaganja” jer nije zanimljivo čitati knjigu u kojoj se svi slažu. Pravi zaplet je kad netko kaže da je Biblija izmišljotina, a drugi kaže da je svaka riječ istinita.
Jeste li ikada bili u Jeruzalemu i lokacijama o kojima ste pisali?
Nisam, ali hoću. Budući da je Jeruzalem raskrižje vjera, stalno učim o kršćanstvu, judaizmu i islamu jer želim da moje prvo iskustvo u Jeruzalemu bude informirano. Želim tamo otići s potpunim razumijevanjem kulture i povijesti. To je mjesto o kojem bih mogao napisati knjigu. Ima puno smisla Langdona smjestiti u Jeruzalem.
Jeste li racionalna ili emocionalna osoba?
Kao i u mnogima od nas, u meni se stalno događa sukob između te dvije strane. To se zove apolonsko-dionizijski konflikt, sukob uma i srca. Želimo stvari za koje intelektualno znamo da su loše za nas ili nam ne služe, no ipak ih želimo. Sjećam se kako bih kao dijete odlazio u podrum po hranu za mačke. Bilo je mračno i bojao sam se. Kad bih otrčao gore, razmišljao sam da je to jako glupo jer je to isti podrum kad je dan i svjetlo te mu sada nedostaju samo fotoni. Moj strah bio je neracionalan, no ipak sam ga osjećao. Tada sam prvi put shvatio da nas mozak ne kontrolira. Srce nas kontrolira. Jer te želje koje su najmoćnije u našim životima dolaze iz srca, a ne iz mozga. Ima citat u “Postanku” koji kaže “ljubav nije s ovog svijeta”. Ne možemo stvoriti ljubav i ne možemo se zaljubiti samo zato što to želimo. Ili volimo ili ne i, ako volimo, ne možemo to isključiti. Definitivno mislim da smo svi više strastvena nego intelektualna bića. Izazovi u životu ponekad proizlaze iz činjenice da se naše emocije i razum često ne slažu i moramo živjeti u svijetu gdje je konstantno jedno od toga žrtvovano.
To podsjeća na temu homoseksualnosti iz “Postanka”, taj sukob između odanosti vjeri i naciji i onoga što srce želi.
To je savršen primjer tog konflikta. Volimo koga volimo, bio to muškarac ili žena. Kad je moj španjolski izdavač pročitao tu temu s kraljem, preklinjao me da je izbacim. Ali nisam htio, napisao sam taj dio knjige nesenzacionalistički i s puno poštovanja. Knjiga je izašla i otišao sam u Španjolsku i očekivao da će svi novinari htjeti razgovarati o toj ljubavnoj vezi, ali svi su me pitali o Barceloni, znanosti i umjetnoj inteligenciji. Mislim da su ljudi zatvorena uma možda imali iskustvo da su željeli nešto što im njihov um nije dopuštao. Dapače, mislim da upravo zbog toga mnogi imaju zatvoren um, jer ne mogu pomiriti svoje želje i razum pa postave vrlo stroga pravila što se smije i ne smije i tako mogu lakše funkcionirati. Što otvoreniji um netko ima, to je više u dodiru s konfliktom srca i uma.
klasični sotonist sa zapada došao nama reklamirati svoj bolesni nauk