Krešimir Dolenčić režira Molièreova "Umišljenog bolesnika" u zagrebačkoj Gavelli. Premijera ove poznate komedije zakazana je za subotu. Publici diljem Hrvatske još je u sjećanju Dolenčićeva razigrana režija još jednog Molièreova djela, "Tartuffea", ispitnu predstavu sa zagrebačke Akademije dramske umjetnosti. Je li ta predstava još na repertoaru?
Kletva Vlade Habuneka
– Na žalost, sada je gotova. Teško je skupiti glumce. Igrala je na šest festivala, dobila pet-šest nagrada. Ja sve to računam, u najpozitivnijem smislu, u kletvu Vlade Habuneka.Dosad sam radio devet francuskih kompozitora opere, zatim Molièrea, Feydeaua, Girodouxa... Manje ili više stalno radim Francuze. Molière mi je posebno prirastao srcu. Strašno mu se rado vraćam. Genijalnost toga pisca nešto je što jako odgovara mojem kazališnom senzibilitetu. "Umišljeni bolesnik" njegov je zadnji tekst. On je, igrajući taj tekst, i umro na pozornici. To je komedija-balet. Dramaturški on u sebi računa na tu Charpentierovu golemu količinu glazbe. Forma je to koju su razvili Molière i skladatelj Lully. Kada je radio "Umišljenog bolesnika", Molière više nije imao kontakt s Lullyjem. Imao je svoju trupu koja je čak bila i financijski potkovana. Komedija-balet s Charpentierom zahtijevala je i velik barokni orkestar, što mi nismo uzeli. Priča iz "Umišljenog bolesnika" jednostavna je jer tekst prati samo jedan rukavac priče, ali u njoj je zbrojen i "Tartuffe", "Mizantrop" i "Građanin plemić" i iskomentirana sva ta bahatost, pohlepa, lažni liječnici, prevaranti s jedne i s druge strane, ljubav iz koristoljublja, novac kao pokretač, dakle sve ono o čemu Molière govori u svojim djelima i što je i dalje beskrajno aktualno. Mi smo se odlučili za komediju jer mislim da su sve te lažitorbe i svi ti prevaranti danas jako dobre svađalice pa, kada se s njima svađaš, oni su na svom terenu, ali kada ih ismijavaš, nemaju kud. To je komedija, ali ima puno slojeva u sebi. Željeli smo sačuvati i originalni tonalitet kojim je djelo pisano – kaže Dolenčić. A na što je stavio težište u radu s glumcima?
– Kad radiš aleksandrinac, trebaš ga govoriti kao prozu, a kada govoriš prozu, ona zahtijeva neki uzvišeniji govor. Nadam se da smo učinili glumački govor kvalitetnijim i razumljivim. Povratak na glumačku vještinu jako me zanimao u ovoj predstavi. Dakle, da u kazalištu ne gledamo dokumentaristički prikaz naše stvarnosti, nego jednu sjajnu kazališnu umjetnost – podvlači Dolenčić. U brojnoj glumačkoj ekipi ima i novih imena.
– Ima. S Anjom Đurinović radio sam "Tartuffea", tu je Igor Kovač. Ostali su sve moji stari glumci Enes, Anja Šovagović, Sven Šestak, Siniša Ružić, Barbara Nola, Filip Šovagović... Ljudi s kojima sam puno radio – kaže Dolenčić. A koliko je za iskusnog redatelja opasno kad radi lektirne naslove koji se svima čine iznimno poznati?
Radim puno klasike
– Ja sam institucionalni redatelj koji radi puno klasike. To je kao da me pitate što ćemo s "Erom", "Zrinjskim", "Rigolettom". "Umišljeni bolesnik" doista je poznat komad. Pradavno sam ga radio i u kajkavskoj verziji kao "Hipokondrijakuša" na maloj sceni HNK. U klasici, ako nije adaptacija, nalazim dobro vrelo inspiracija. Ako je nešto preživjelo 250 godina, u njemu je onda sazdano i naše vrijeme. Takozvana nova čitanja samo su jedno od mogućih čitanja nekog klasika – misli Dolenčić.
