U Zagrebačkom kazalištu mladih u utorak navečer predstavljen je \"Krajolik s padom\" Ivane Sajko u režiji Daniele Loffner, predstava nastala u sklopu koprodukcijskog projekta \"Pozor: Pioniri!\" ZKM-a i Državnog kazališta u Braunschweigu. Podsjetimo, radi se o tematskom projektu koji propituje bolne točke suvremenog društva kroz priče o težnji za kretanjem, djelomično inspirirane povijesnom poveznicom dvaju gradova – suparničkim, ali i suradničkim radom na izgradnji prvog cepelina.
I dok su njemačke dramatičarke Juli Zeh i Charlotte Roos inspiraciju za svoju dramu o društvu totalne kontrole pronašle u facebook revoluciji, (žutim) crtama koje reguliraju granice \"našeg\" i \"njihovog\", te tragikomičnoj epizodi s odbjeglom kravom Yvonne, dramatičarka Ivana Sajko kao polaznu točku svojeg istraživanja odabrala je Breughelovu sliku \"Krajolik s Ikarovim padom\" iz 1558. godine, čiju će kompoziciju na dramaturškom vrhuncu predstave rekreirati njemački ansambl pojačan našim glumcem Edvinom Liverićem.
Umjesto nezaposlenog dizajnera Paula iz \"Žute crte\", autorica je kao svoj glas (autobiografski?) odabrala trudnicu koja se ne može pomiriti s vlastitim tjelesnim promjenama - svoje tijelo vidi kao strani objekt, napuhnut poput cepelina. Istovremeno, ne miri se ni sa socijalnim beznađem koje je poput zaraze došlo u njen gradić, obalnu provinciju s pogledom na napušteni brod usidren nedaleko od gradske obale, što podsjeća na brod očajnika koji su prije par godina uzalud čekali spas u moru nedaleko od Pule.
Suprug glavne junakinje, pomalo beskorisni sakupljač sekundarnih sirovina, sustavno uništava poruke koje mornari u bocama šalju na obalu, stalno računajući vrijednost napuštena brodskog željeza jednom kad s njega nestanu ljudi... Nada i beznađe, depresija i euforija, težnja za bijegom spram svijesti o nemogućnosti promjene neki su od suprotstavljenih motiva kojima se u svojem nelinearnom tekstu bavi Ivana Sajko.
Njen rad promišljeniji je od \"Žute crte\" njemačkih autorica, a redateljica Loffner na scenu ga je postavila kao niz scenskih slika, ne ostavljajući mnogo prostora za demonstriranje glumačke individualnosti. Jednostavnu, ali efektnu scenografiju i kostime potpisuje Claudia Breschke, dramaturginja je Katrin Breschke, a za prijevod je bila zadužena Alida Bremer.
