Impozantna zgrada današnjega Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca u Rijeci pod nazivom Teatro Comunale (Općinsko kazalište) svečano je otvorena 3. listopada 1885. godine, nakon dvije godine intenzivne gradnje. Zgrada je nastala prema projektu naručenom u Beču, specijaliziranom ateljeu za kazališta, kod glasovitih arhitekata Hermana Gottlieba Helmera i Ferdinanda Fellnera, koji su projektirali kazališta u svim većim europskim središtima. Osim što predstavlja remek djelo arhitekture svoga vremena, uz riječku su kazališnu zgradu vezana i nova tehnička dostignuća tog doba: u njoj je zasvijetlila prva električna žarulja i uveden prvi telefon u gradu!
Vanjština zgrade podignuta je u stilu visoke renesanse, a vrh glavnog pročelja krase figuralne plastike poznatoga venecijanskog kipara Augusta Benvenutija koje simboliziraju "Dramu" i "Glazbu". Nakon Benvenutijeve smrti 1899. godine, ovi su kipovi na kruništu riječkog teatra ocijenjeni kao njegova najbolja ostvarenja.
Unutrašnjost je u stilu visokog baroka s mnoštvom štukatura, skulptura i pozlate.
U malu šupljinu ispod ulaznih vrata postavljena je olovna tuba s dokumentacijom o izgradnji kazališta, s plakatom prve predstave i novčićima koji su tada bili u optjecaju, a koji su pronađeni kada se zdanje obnavljalo 1970. godine.
Prva izvedena predstava bila je Verdijeva "Aida", uz koju se nakon nekoliko izvedbi davala i Ponchiellijeva "La Gioconda". A sve do 1945. godine kazalište je funkcioniralo kao teatro stagione, u kojem su gostovali veliki i u svijetu proslavljeni interpreti, dramski i operni, pisci i skladatelji; velika glumačka imena: Riječanka Irma Gramatica, Ernesto Rossi, Ermete Novelli i Ermete Zacconi, koji su tada bili na vrhuncu slave, a 1899. velika Sarah Bernardt koja je "Damu s kamelijama" izvela na francuskom jeziku. Od brojnih opernih umjetnika koji su bili u riječkom kazalištu, spomenut ćemo samo one najglasovitije: Medea Borelli, Giacomo Puccini, Enrico Caruso, Pietro Mascagni, Beniamino Gigli.
Godine 1913. kazalište mijenja naziv u Teatro comunale Giuseppe Verdi, pa se i danas njegova bista nalazi u kazališnom atriju, iznad središnjeg ulaza prema parteru.
Potkraj 1945. godine osnovano je stalno Narodno kazalište u Rijeci, koje 1953. godine dobiva novo ime prema najvećem hrvatskom skladatelju rođenom u Rijeci, Ivanu pl. Zajcu.
Današnji HNK Ivana pl. Zajca jedno je od četiriju nacionalnih kazališta u Hrvatskoj u kojem djeluju četiri umjetnička ansambla: Hrvatska drama, Talijanska drama, Opera i Balet. To je ujedno i jedino kazalište u svijetu koje u svom sastavu ima profesionalni dramski ansambl nacionalne manjine.
U više od 70 godina svoga kontinuiranog rada ansambli riječkog kazališta ostvarili su brojne uspjehe i svoj rad ovjenčali mnoštvom nagrada, a predstavili su se i na mnogim gostovanjima u inozemstvu: Italiji, Austriji, Mađarskoj, Češkoj, Poljskoj, Luxemburgu, Španjolskoj, Portugalu, Belgiji i Venezueli.
Repertoar riječkog Kazališta predstavlja spoj svjetskog i nacionalnog te klasičnog i suvremenog. Uz redovnu kazališnu djelatnost odnosno izvedbe predstava i koncerata, priređuju se izložbe te organiziraju susreti i razgovori s publikom.
Velika dvorana s gledalištem koje čine parter, mezanin, dva kata loža i balkon broji ukupno 677 mjesta, a kazalište godišnje posjeti do 100 000 gledatelja.
Svakako pogledajte tri velike slike Gustava Klimta na kazališnom stropu!
Nakon odluke da se podiže novo kazalište i odabira ateljea Fellner i Helmer, Riječani su za oslikavanje unutrašnjosti zgrade odabrali bečku tvrtku "Udruženje umjetnika". Ono što je bilo neobično u tom odabiru bila je mladost te trojice autora: Franz Matsch imao je dvadeset i dvije, Gustav Klimt dvadeset i jednu, a Ernst Klimt samo devetnaest godina. Saznali smo to iz "La Bilancie", riječkih novina, 27. ožujka 1885. godine:
"U vezi našeg kazališta nalazi se u "Neue Frei Press" članak:
U Austrijskom muzeju izložene su na tjedan dana nove velike slike namijenjene stropu i predsceni novoga gradskog kazališta u Rijeci koje su izveli Franz Matsch i braća Gustav i Ernst Klimt. Tri umjetnika kojima maestro Laufberger predviđa lijepu budućnost također su izveli fresko dekoracije i veliki zastor kazališta u Reichenburgu.
Nove su slike pune mašte, komponirane s velikim umijećem i slikane s velikom bravurom tako da treba poželjeti da ovoj trojici cijenjenih umjetnika brzo bude ponuđena prilika da slično djelo izvedu u Beču."
Dakle, Rijeka je prije Beča prepoznala najvećeg dekoratera svog doba, umjetnika koji je obilježio prijelaz XIX. u XX. stoljeće, kako u slikarstvu bečke secesije, tako i u europskim umjetničkim kretanjima, i posve mu otvorila vrata. Za slike se navodi da su izvedene 1883. godine, no za pretpostaviti je da je devet velikih uljanih slika na platnu izvedeno u razdoblju od 1883. do 1885.
