Postoje predstave za koje gledatelju treba svojevrsni mentalni trening prije nego što uđe u kazalište. “Obitelj”, predstava koju je čuveni švicarski redatelj Milo Rau napravio po stvarnom događaju – kolektivnom samoubojstvu obitelji koje se dogodilo 2007. godine u francuskom Calaisu, definitivno je takva.
No nema te pripreme i tog mentalnog treninga kojim se čovjek mogao obraniti te subote 25. rujna, na dan koji je počeo i nastavio se vijestima o ocu koji je u elitnoj zagrebačkoj podsljemenskoj zoni ubio troje svoje malene djece i preživio pokušaj samoubojstva. Trebalo je te večeri stisnuti zube i hrabro zakoračiti u HNK Zagreb, u kojem se ovom predstavom kazališta iz belgijskog Genta nastavio Festival svjetskog kazališta. A da bi spoj života i umjetnosti te večeri bio još kobniji, treba reći i to da smo ovu predstavu trebali gledati na lanjskom Festivalu, no koronavirus je zaustavio strana gostovanja pa je stoga ovo prebačeno u 2021., baš kao da se “netko gore” igra s običnim smrtnicima i postojanje im gura na samu granicu nepodnošljivosti. A baš to postojanje u središtu je istraživanja ovog redatelja, koji ne čini grešku i ne postavlja pitanje – zašto. Jasno je da odgovora nema. I da ga ne može biti. Nije ga bilo te 2007. Nema ga ni 2021.
Jedna sasvim obična obitelj, roditelji i dvoje djece, jedne su večeri pospremili svoj dom, pojeli nešto svečaniju večeru od morskih plodova, odjenuli svečanu odjeću i objesili se. Iza njih je ostala poruka u kojoj je pisalo: „Zabrljali smo, žao nam je“ te upute što da se učini sa psom.
Rau, redatelj koji u kazalištu rekonstruira stvarnost ili je dekonstruira (kako vam drago) i čija se kazališna i filmska kuća zove Institut političkog umorstva (u sklopu koje se bavio temama poput genocida, revolucije, ksenofobije), ovdje pokazuje tu zadnju večer obitelji. I sve je to tako obično, kao u svim običnim obiteljima na svijetu: otac kuha večeru, majka se tušira i telefonom razgovara sa svojim roditeljima, mlađa kći uči engleski, starija se mazi sa psom, svi zajedno večeraju, gledaju stare obiteljske videoisječke iz doba kada su djeca bila mala... Od te običnosti i normalnosti redatelj stvara zrcalo stvarnosti u koje je gotovo nemoguće gledati. Priznajem, zatvorila sam oči na scenu samog vješanja, do kraja tiho u mislima moleći milost da se svjetla ugase, stolice padnu... I to će biti to. Ali to onda ne bi bio Milo Rau.
Muku i potresan dojam predstave pojačava i činjenica što je na sceni prava obitelj. Uz glumački i bračni par Filipa Peetersa i An Miller tu su i njihove dvije kćeri Leonce i Louisa te njihovi psići. I zapravo ne postoje komplimenti koji bi im se mogli izreći za glumačko umijeće i hrabrost. Možda tek priznanje da način na koji zajedno s redateljem grade priču koja dokazuje da život ponekad doista jest pretežak gledatelju ipak nudi svojevrsnu katarzu. I da će se svih njih sjetiti kada mu negdje u uho dolete note, riječi i glas Leonarda Cohena.
