Nakon što se stišao pljesak premijerne publike nakon izvedbe Pirandellovih “Šest likova traži autora”, u Satiričkom kazalištu Kerempuh bilo je jasno da “predstava” tek počinje, da će ključno pitanje biti ne što je to pokazao autorski i glumački tim, nego to da je redatelj Oliver Frljić svojoj djevojci Lindi Begonji dao u zadatak da ispuše nos u hrvatsku zastavu, kao i to što se završna scena silovanja odvija na toj istoj zastavi.
Za sve koji nisu bili u Kerempuhu, ili su zastavu uzeli zdravo za gotovo, treba reći da nije riječ o zastavi naše zemlje, već onoj s prvim bijelim poljem, koja se sada pristojno naziva “povijesnom”. Frljić i dramaturginja Nina Gojić Pirandellov legendarni komad čvrsto sidre u današnju Hrvatsku, bave se, kako je Frljić i najavio u intervjuu uoči premijere, strahom kao osnovnim stanjem u hrvatskom glumištu. I ne samo glumištu.
Na samom početku predstave glumci Kerempuha rade svoj posao: uvježbavaju novu satiričku predstavu, predvođeni sluđenim i histeričnim redateljem. Satira kojom se bave je svadba TV voditelja Bujanca, koja se pretvara u desničarski dernek, s “marcipanskom” pločom s Trga maršala Tita (koja na stražnjoj strani skriva natpis Trg Ante Pavelića), srpskom glazbom, drogom...
Na svadbi su i Thompson i Zlatko Hasanbegović i Željka Markić, svećenik koji stiže na plinskoj boci ravno iz Savske 66. Svi nose svinjske maske, a program svadbe vodi i komentira domoljubni voditelj u šokačkom kaputu. Glumci se boje te i takve predstave, a redatelj ih hrpom psovki, lažnih umiljavanja i histerije tjera da ustraju... U tom trenutku dolaze likovi koji traže svog autora, autoritet, razlog postojanja.
Frljić se uz temu straha bavi upravo potragom za identitetom (pojedinca, zajednice, nacije...) ali i pita se što je to satira. Baca pri tome publici u lice slike Hrvatske, one od kojih sustavno okrećemo glave. Zato je ovdje i “hod za život” s lažnim invalidskim protezama, sve se radi “u ime obitelji”, svećenici pričešćuju kokainom, nabrajaju se Srbi koji vode hrvatska kazališta, govori o Zakonu o kazalištu, pleše, pije i puca uz Cecu.
No pišući “Šest likova traži autora”, Pirandello se uz ostale teme ozbiljno bavio i društvenim licemjerjem i tu nit Frljić i Gojić drže od početka do kraja predstave. Pirandellovi likovi nisu u stanju ispričati svoju priču jer je svatko od njih gradi na svoj način tražeći iskupljenje za svoja (ne)djela, a krojački je salon građanska fasada javne kuće u kojoj stradavaju nevini i – gladni. Što je život, a što gluma? Stvarnost? Fikcija? Gdje su granice?
Upravo zato najpotresniji dijalog u predstavi vode Linda Begonja i Tihana Lazović. Prva je lik – silovan, izmanipuliran, očajan, djevojka koja čini sve na što je prisiljena samo zbog nade da će time zaštititi one koji su mlađi i ranjiviji. Druga je glumica koja joj objašnjava što je gluma, koja iz visine umjetnosti unizuje njezine životne patnje. Težak je kraj predstave. Frljić mijenja Pirandella i ti ranjivi ne počine samoubojstvo, nego ubiju zlostavljače. I dok djevojka vrišti: “Ne opet!” i traži pomoć, čovjek u publici mora se zapitati koliko je puta šutke okrenuo glavu od takvih nepravdi.
Cijela glumačka ekipa unijela je puno istinske kreativnosti u ovu predstavu. U prvom je planu Linda Begonja, odličan je Vili Matula, baš kao i Borko Perić u ulozi voditelja, dok je Jerko Marčić u liku redatelja uspješno izgradio ulogu u kojoj kao da se prelamaju sve muke (i ispraznosti) onih koji su u hrvatsko glumište zalutali.
Bojana Radović napisala je panegirik predstavi . To je njen osobno doživljaj predstave , a progovara u množini . Kaže"Frljić nam baca u lice slike Hrvatske kojih se sramimo" U čije ime govori Bojana Radović? Tko se to srami Hrvatske i koje to Hrvatske? Koju to Hrvatsku ona predstavlja ? Je li onu Hrvatsku stvorenu krvlju njene mladosti, koju ni Frljić , a ni Bojana Radović nisu željeli niti htjeli? Ili jugoslovensku Hrvatsku koja ne postoji , ali bi je oni htjeli stvoriti? Predstava je sramotna! Predstava nije umjetnost! Umjetnost je ljepota, a ova predstava nije ljepota! Ova predstava , kao i sve Frljićeve predstave ruglo su i negacija umjetnosti! Ove predstave što radi Frljić i ekipa glumaca sa njim su negacija umjetnosti. To nije ni satira, ni je ni kritika društva! To je čista mržnja koja ne da izlazi , nego kulja iz Frljića! To nije ni provokacija , jer ničim ne provocira , nego izvodi nebuloze , neprimjerene ljudima. Ljudi nisu životinje! Ova je predstava duboko vrijeđanje zdrave pameti, vrijeđanje ljudskog dostojanstva i čovjeka kao ljudskog bića. Ova predstava predstavlja autora i izvođače u pravom svijetlu tko su , što su i kakvi su ljudi! Predstavili su se i kao umjetnici i kao ljudi u najgorem mogućem obliku ,sa najnižim ljudskim strastima!