Teško je prosuditi na temelju rasprava po forumima koje se vode o temi performansa negirajući ga kao umjetničku formu predstavlja li taj stav mišljenje velikog dijela stanovništva Hrvatske.
Avangardan, provokativan, lucidan, često destruktivan kako bi skrenuo pozornost na društvene probleme, on jest marginalan, ali i te kako prisutan. Kao smjer, performans se postavlja protiv predstave o umjetnosti kao prodajnom, trajnom objektu i podvlači prolaznost umjetničkog djela te kritizira razdvojenost umjetničkog djela od umjetnika. U središtu pozornosti nisu uloge kao u kazalištu ili slike i objekti kao u likovnoj umjetnosti, već akcije, pokreti i procesi. U njega umjetnici ne daju ništa drugo osim sebe samog, a forma izražavanja nije egzaktno određena ni definirana.
Najnoviji u nas stiže iz kreativne radionice provokativnog Siniše Labrovića (1965.) koji za trajanja inicijative „Hod za život“ proteklog vikenda na Tomislavovu trgu pokrenuo građansku inicijativu „Zaštitimo svećenike od progona za pedofiliju“. Traži raspisivanje referenduma na kojem bi referendumsko pitanje bilo: “Jeste li za to da se Ustavom Republike Hrvatske zabrani kazneni progon svećenika, biskupa i nadbiskupa Katoličke crkve u Hrvatskoj, kao i vjeroučitelja zbog kaznenog djela spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta?” Taj profesor književnosti umjetničkim aktivizmom koji kritizira kapitalističko društvo i političku zbilju bavi se od 2000., a usuđujemo se reći, svjetsku slavu donio mu je 2005. multimedijalni projekt „Stado.org“ koji su prenosili i Reuters, BBC, Ansa, New York Post, Guardian, Times, NBC, ABC... U njemu Labrović predstavlja reality show čiji su akteri ovce. Njihov život pratio se putem interneta 12 dana, a gledatelji su mogli glasati za svog favorita.
Time je ironizirao svijet medija, bombardiranje reality showovima kojima televizija pokazuje svoju moć uz poruku da gotovo bilo što može postati “važno” samim tim što je na televiziji. Izveo je 2016. uoči Božića i performans kojim uz transparent “Ja sam nevjernik i komunjara” traži milodar za Božić uz trešnjevački plac, a tada je medijima možda najbolje, onako s terena, objasnio i kako Hrvati doživljavaju performans:
– Niti sam nevjernik niti sam komunist, ali sam htio kušati reakcije ljudi na nekoga tko je heretičan u odnosu na poželjne, pa i agresivno nametane društvene kleronacionalističke vrijednosti. Uz tu izjavu stajalo je još i “molim pomoć za sretan Božić”. Reakcije su bile uglavnom sjajne. Prigovori nisu išli dalje od rijetkih gunđanja i proglašavanja ludim, a dobio sam 476 kuna milodara. Među ostalim, jedna gospođa uz milodar mi je rekla: “Ja sam vjernica i antikomunist, ali neka i vas da se imamo s kim gonjati.” Reakcije su i mene iznenadile i pokazale da je u dubini društvo puno tolerantnije nego što bi krvožednici htjeli. Hoće li to konačno uroditi tolerantnijim društvom, to je već možda utopija neostvariva za našega života jer su interesi i moć majstora antagonizma prejaki.
Performans svoje korijene, kako kod nas tako u svijetu, ima u puno daljnjoj povijesti. Potreba za njim pa time i performerska scena javila se još 20-ih godina prošlog stoljeća.
– Prvo pojavljivanje performansa kao umjetničke discipline povezuje se s krajem I. svjetskog rata i pojavom dadaizma, pravca u umjetnosti koji je nastao kao direktna reakcija na svijet konzumerizma i rata te je u svom manifestu zahtijevao novu formu društva i umjetnosti baziranu na besmislenosti, iracionalnosti i intuiciji. No tek krajem 50-ih godina prošlog stoljeća performans art doživljava uspon pojavom hepeninga, umjetničkog pristupa koji korištenjem tijela, zvuka, svijetla postavlja gotovo teatralne instalacije u prostor galerije nerijetko angažirajući i publiku. Jedan od vodećih predstavnika pravca bio je Allan Kaprow. Zbog novog načina percepcije umjetnosti i njezina kretanja u svijetu su se tih godina pojavile mnoge grupe kao što je Fluxus, čije samo ime nagovještava kretanje kao glavnu odrednicu, umjetnost kao živo biće. Upravo su Kaprow i Fluxus postavili temelje za razvoj performance arta, koji se odmiče od statičnih instalacija i u prvi plan stavlja akciju i umjetnika.
Najznačajniji predstavnici u njegovim začecima su, dakako uz već navedene, bili i Joseph Beuys, Marina Abramović, Vito Acconci, Bruce Mc Lean, Robert Morris. Specifičnost performansa kao umjetničkog pravca jest upravo u interakcijama. Dosljedno tome, takva umjetnost se ne pojavljuje u obliku predmeta – nije proizvod ni rezultat kreativne aktivnosti, već je sama umjetnost upravo ta aktivnost. Ono što nama omogućava uvid u povijest performansa je dokumentacija, kao jedini mogući oblik upućivanja na umjetničku aktivnost – objašnjava povjesničarka umjetnosti Gordana Bralić pa dodaje:
– Iako je performans kao umjetnički pravac doživio svoj uzlet sedamdesetih godina, on je prisutan i danas jednako aktualno, angažirano i kritički naspram društva. S obzirom na to da je hrvatska umjetnička publika zapravo izuzetno mala i većinom orijentirana trendovima koje postavljaju meritorne institucije, predstavnici ovog umjetničkog pravca možda trenutačno nemaju veliku publiku, ali svakako imaju svoju poziciju na hrvatskoj umjetničkoj sceni.
Hrvatski začetnik performansa koji je utabao trnovit put marginalnosti po kojem se ne puno lakše od njega probijaju i današnji umjetnici, a koji je bio glavni orijentir i Labroviću, svakako je Tomislav Gotovac (1937. – 2010.). Perfekcionist, koji je svaki svoj performans promislio do najsitnijeg detalja, bilo da je od jutra do mraka danima živio nasred Trga bana Jelačića ili se gol odlazio kupati u fontanu na Trgu žrtava fašizma. Fotografijom se počeo baviti krajem 1950-ih, eksperimentalnim filmom i multimedijskim istraživanjima od 1960., a godine 1954. izveo je svoj prvi performans u Mostaru. On je prvi naš umjetnik koji je, služeći se vlastitim nagim tijelom, izražavao svoj umjetnički izričaj te time zadobivao pažnju publike.
Gotovac uzima tijelo kao ready-made; on je predmet svoje umjetnosti i vlastito tijelo postavlja u različite situacije i događaje na javnom mjestu. Radovi su mu izlagani diljem svijeta pa i u Centru George Pompidou u Parizu, a predstavljao nas je i na Venecijanskom bijenalu na poziv glavnog kustosa. Godine 1981. posebno je bio aktivan. Točno u podne 13. studenog, gol je krenuo iz haustora u Ilici 8 (gdje od 2013. na asfaltu stoji spomen-ploča s otiskom njegovih stopala u sjećanje na taj događaj) prema glavnom trgu dižući ruke uz povike “Zagreb, volim te.” Na pohodu prema Trgu Republike, klečao je i lijegao na ilički asfalt, ljubio ga... Stigavši na Trg, uhićen je. Bogatu ostavštinu Toma Gotovca i stan u kojem je proveo skoro cijeli život, uz prethodnu najavu, moguće je razgledati u Krajiškoj 29 gdje se danas nalazi Institut Tomislav Gotovac.
Pionirke pak ženskog performansa u nas su još i te kako aktivne Vlasta Delimar (1956.) i Sanja Iveković (1949.), koje se kroz svoj rad mahom dotiču feminističke problematike. Vlastu Delimar šira javnost pamti kao Lady Godivu kada je centrom Zagreba 2001. projahala gola na konju. Prošlu godinu obilježio je performans „Pravo na orgazam nakon 60.“ kojim je htjela skrenuti pozornost javnosti na važnost seksualnog života u starijoj dobi smatrajući da ljudi u poznim godinama imaju pravo na seksualni užitak, na što ne smijemo gledati s podsmijehom. Karijeru gradi punih 40 godina, bavi se fotografijom, instalacijama i body artom izražava ono što potiskujemo, a pojam provokacije u svojim radovima pa i to kako se na performans gledalo u bivšoj državi, a kako danas, jednom je prilikom medijima objasnila rekavši:
– Kad netko kaže, vi provocirate, pa naravno da provociramo, provokacija je upravo smisao pojačanog dijaloga. Jer ljudima to treba, ljude treba iritirati, pokrenuti kreativno. Uglavnom, performerska scena u Hrvatskoj mogla bi imati potencijala, ali tek kada se prestanemo ponašati provincijalno. Zato naši performeri dolaze do izražaja kada sudjeluju na festivalima izvan Hrvatske, gdje je performans jednakovrijedan drugim umjetnostima, a ne marginaliziran kao u Hrvatskoj. Recimo, Toma Gotovca uhapsili su nakon što se prošetao gol po Ilici, a pustili ga za desetak minuta. A zašto, zato što Tom nije za onaj sistem bio dovoljno subverzivan. Gledan je više kao neki bezopasan ridikul koji nikako ne ugrožava, kako smo se znali tada šaliti, tekovine revolucije Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Jer mi umjetnici bavili smo se drugim stvarima. U tzv. totalitarizmu socijalističke države bilo je puno prostora za umjetnike, ali ne i novaca. Novaca je bilo za državne umjetnike koji su bili miljenici vladajućih. Tako da smo mi bili generacija umjetnika koja je naučila raditi umjetnost s malo novca i s puno improvizacije. Ja i danas imam usađeni čip u glavi da radim umjetnost iz ničega. Da sam Godivu radila osamdesetih, mislim da ne bih imala toliko problema koliko sam ih imala 2001. godine. Sigurno, evo mogu se okladiti. Jer kritika društva koju sam radila kroz Godivu za jugosocijalistički sistem ne bi bila dovoljno subverzivna, a golo tijelo još manje.
U radu se u novije vrijeme udruživala i s Markom Markovićem (1983.) koji se izražava kroz politički subverzivan performans. Diplomirao je slikarstvo, no okupira ga tematika socijalne, ekonomske i egzistencijalne pozicije umjetnika, kao i njegove uloge u društvu. Tako se u okviru Dana otvorenog performansa 2008., splitskoj publici radom Eksponat predstavio ispisujući tekst na zidu sadržaja: “Ovim radom izlažem sebe kako bih zaradio novac koji mi je potreban za životne troškove i neplaćene račune/ kao zaposlenik u ovoj galeriji moj posao nalaže čuvanje eksponata u izložbenom prostoru/ na radnom mjestu u doglednome radnom vremenu ja čuvam samoga sebe kako bi zaradio na samome sebi/ to i jest svrha ovoga rada, čista zarada.“ Time je aktualizirao pitanje može li se živjeti od umjetnosti. Radikalniji je u ciklusu „Iglanje“ u Galeriji zagrebačkog Studentskog centra 2008. u kojem aktualnu situaciju u Hrvatskoj – ekonomsku krizu, pad standarda, procvat organiziranog kriminala, osjećaj nemoći, razočaranje doživljava “kao da nas netko probada iglama”. Kako bi prikazao doživljaj hrvatske zbilje, staje ispred zastave i trpi gađanje iglama. Posjetitelji su gađali nacrtanu crnu šahovnicu na njegovim grudima.
Godinama poslije, u performansu iz ciklusa „Samojed“ Marković je u Splitu iz slamčice, koja je bila “prikopčana” na venu, pio vlastitu krv. Cilj je bio upozoriti kako nam u ovoj državi preostaje jedino strategija preživljavanja pijenjem vlastite krvi. Valja spomenuti i Slavena Tolja (1964.), ravnatelja riječkog Muzeja moderne i suvremene umjetnosti i umjetničkog direktora Rijeke 2020. Niz godina vodio je Art radionicu Lazareti u Dubrovniku i bavio se propitivanjem Domovinskog rata, a reagira i na aktualne društvene teme pa tako primjerice intimno spaja s političkim u performansu „Hrana za preživljavanje“, u kojem 1993. maže tijelo smjesom iz limenki humanitarne pomoći te tu smjesu konzumira. Slično razračunavanje s poviješću izražava u performansu „Priroda i društvo“ u kojem na glavu postavlja rogove koje je naslijedio od djeda te lupajući njima o zid pokušava poništiti njihovu povijest.
Neku dozu performansa svakodnevno gledamo i u dnevnicima, Saboru, no za razliku od tih aktera koji svojim performansom direktno smanjuju kvalitetu našeg života, umjetnički performans ne ide ni protiv koga, a cilj mu je da nas možda osvijesti ili kako je govorio Gotovac: Pruži mogućnost općinstvu da sve shvati ironično, a ne obvezujuće. Sve što sam radio na ulicama bio je moj sukob sa stvarnošću na pasivan način jer nikoga nisam silio da čini to isto.
Tko nema pametnijeg posla smišlja svakakve gluposti.