Hrvatska će za četiri mjeseca obilježiti godišnjicu ulaska u Europsku uniju, ali je već sada jasno da su posljedice ulaska više nego tragične. Sve što je mogla, Hrvatska je izgubila a da nije dobila gotovo ništa od onoga što je mogla i trebala dobiti. Stoga i ne začuđuju gromki naslovi u novinama u kojima piše da će Hrvatska biti jedina zemlja koja u centraliziranu blagajnu u Bruxellesu više uplaćuje nego što od te centralizirane kase dobiva. Podbačaj nije uočljiv samo na gospodarskom, a onda i političkom polju, nego i na onom kulturnom
. Uzmimo izdavaštvo, koje već godinama grca u krizi. Zbog ulaska u EU, Hrvatska je morala uvesti PDV na knjige, a odlučila se za (doduše najmanju moguću) stopu od pet posto.Prema podacima nakladnika (jer državnih nema), lani su u državni proračun zbog tog PDV-a uplatili pedesetak milijuna kuna. A hrvatskim nakladnicima i njihovim zaposlenicima, ali i piscima, lektorima, ilustratorima, prevoditeljima, grafičarima… itekako nedostaje tih pedesetak milijuna kuna.
Usporedbe radi, lani je država putem javnog natječaja Ministarstva kulture za potpore za izdavanje knjiga nakladnicima uplatila 6,8 milijuna kuna, a otkupila je i knjiga u vrijednosti 11 milijuna kuna. Ukupno to iznosi devetnaest milijuna kuna, što je puno manje od pedeset milijuna PDV-a. Istina, PDV na knjigu, barem u Europi, nije bauk. Imaju ga i zemlje koje nisu članice Europske unije (pa je tako Srbija svoj PDV na knjigu povećala s osam na deset posto), ali je istina da postoje i zemlje članice EU koje PDV na knjigu nemaju (npr. gospodarski uspješna Poljska, Irska ili Italija). Pedeveovski udar na hrvatsko nakladništvo samo je jedan od udara koji su nakladnici doživjeli zbog ulaska Hrvatske u EU
. Drugi udar odnosi se na kašnjenje gotovo svih natječaja kojima Ministarstvo kulture stimulira hrvatsku nakladničku industriju, i to od natječaja za potpore za izdavanje knjiga, preko natječaja za književne manifestacije do natječaja za potpore književnim časopisima i programe u knjižarama. Natječaji kasne, jer Hrvatska nije izborila odobrenje Europske komisije zbog zaštite tržišnog natjecanja, glasi službeno objašnjenje premda upućeni tvrde da se takvo što moglo spriječiti kvalitetnim i pravodobnim pregovaranjem u Bruxellesu.
Mnogi su nakladnici uvjereni da država neće niti raspisati natječaje ove godine, a ako ih i raspiše, njihovi rezultati znat će se tek potkraj proljeća, što će nakladničku svakodnevicu pretvoriti u još veći rašomon. Ako se tome pribere i sve veći kaos koji je izazvan izborom povjerenika za nastup Hrvatske kao zemlje partnera na najvećem sajmu dječje knjige 2015. godine u Bologni, pri čemu je moguće da dio nakladnika, autora i ilustratora koji se bave dječjom knjigom bojkotira hrvatski teško izboreni nastup, onda je jasno da je Hrvatska u EU ušla nespremna i frustrirana, kao laka meta snažnijim i uigranijim europskim igračima s kojom se strane i domaće političke elite igraju kao sa slijepim psićem.
I zar onda ikoga čudi podatak da nagrađivana autorica dječjih knjiga Nada Mihelčić preživljava tako da šeće prijateljičina psa... Za svoju prvu knjigu dobila je honorar od 10.000 kuna. A kada je nakon prestižnih nagrada za dječje knjige postala poznata i ugledna, nude joj 7000 kuna na period od pet godina…
Kakvu to perspektivu nudi ova zemlja svojim intelektualcima i umjetnicima? Doista, nimalo europsku.
