Kako glazba i mržnja mogu stajati u istoj sintagmi a da nije riječ o svojevrsnom oksimoronu? Odgovor na to, ali i brojne druge dvojbe, poput one kada treba cenzurirati neko glazbeno djelo, koliko slušatelji ulaze u dubinu glazbe pa neko djelo proučavaju i kroz tekst i kroz melodiju ili pak ono je li slušati Wagnera etično s obzirom na to da je pogodovao razvoju antisemitizma pokušale su se rasvijetliti na tribini “Glazba mržnje”. Šesta je to u nizu ciklusa tribina “Zašto se mrzimo?” koji organizira Centar za promicanje tolerancije i očuvanje sjećanja na holokaust. Na glazbenoj tribini, koja je dupkom napunila Koncertnu dvoranu Bersa na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, u ulogama govornika našli su se dirigent, skladatelj i profesor na Muzičkoj akademiji Mladen Tarbuk, etnomuzikologinja Mojca Piškor, Aleksandar Saša Antić iz TBF-a i Mile Kekin iz Hladnoga piva. Glazbene recitale imali su Kekin, TBF, Le zbor i drugi, a tijekom tribine posjetitelje je najednom iznenadio zvuk tube s melodijom “Svud su straže đenerala Draže”.
U disonantnoj igri moglo se s drugih tuba razabrati i “Sa Ovčara i Kablara” zajedno s “Evo zore, evo dana”. Naime, tribinu je prekinula Tarbukova skladba “Eschendorf – Jasenovac”. Svojevrsni je to glazbeni kaos kojim je skladatelj ispričao priču o Drugom svjetskom ratu. Na primjeru skladbe postavilo se pitanje kako to da su tri narodne pjesme, koje samostalno nigdje u Hrvatskoj ne bi bile poželjne u eteru, uspjele proći ukalupljene u glazbeno djelo koje se na neki način može smatrati klasičnim.
– Popularni Radetzky marš kojemu svi gledatelji plješću prvoga dana u godini na Novogodišnjem koncertu u Beču nastao je u čast velikoga krvnika. Danas je pak to gotovo neznana činjenica, a slušatelji uglavnom obraćaju pozornost na melodiju i uživaju u njoj – rekao je Tarbuk te dodao kako se malo tko od njih posveti proučavanju teksta. Upravo tu leži razlog zašto brojne pjesme koje slave nasilje ili agresiju nailaze na plodno slušateljsko tlo.
– Sve je stvar ponude i potražnje, a još više interpretacije. Kad ljudi drže govore, publika ne može zajedno s njima govoriti. Ako govornici zapjevaju, onda se može uključiti i masa i ta interakcija je nešto što daje snagu svemu tome, pa makar bilo u pitanju i širenje negativnih poruka – zaključila je Mojca Piškor.
Kakva koncentracija mržnje prema svemu što nema prefiks yugo! Fuj tribina i mile, aca, sale i ostali!