Nakon što je posljednjih tjedana postao djelo o kojem svi sve znaju premda ga još nisu ni pogledali, film Predraga Antonijevića "Dara iz Jasenovca" prikazan je u udarnom terminu u subotu navečer na RTS-u. Mora se priznati da je to bio poprilično čudan i dosad nezabilježen potez, jer je uobičajeno pravilo da se filmovi prvo emitiraju u kinima, a tek onda na televiziji. Državna televizija tako je očigledno izbila novac distributerima i pokazala da je ovaj film bitan državni projekt. Podsjetimo, prve recenzije u američkim medijima film su pokopale ističući kako se radi o jeftinoj srpskoj propagandi usmjerenoj protiv Hrvata i katoličke crkve. Je li doista tako? I jest i nije. Naime, "Dara iz Jasenovca" očigledno pretendira biti svojevrsna srpska "Schindlerova lista", film koji će govoriti o patnjama jednog naroda i fašističkim zlodjelima. No, "Dara" pada u onom najbitnijem - glavnoj radnji i plošno napisanim likovima.
"Dara iz Jasenovca" prikazuje život u koncentracijskim logorima u Jasenovcu i Staroj Gradiški gledan očima 10-godišnje Dare Ilić (Biljana Čekić), koja je s Kozare dovedena u Jasenovac s majkom, starijim i mlađim bratom. Njen otac već je bio tamo, radeći kao grobar u Gradini. Neposredno prije odlaska u Staru Gradišku Dari ubiju starijeg brata i majku i ona se sama mora brinuti za dvogodišnjeg brata u paklu logora. Nakon toga počinje nabacivanje radnje kojoj je očigledna namjera da prikaže ustaše što krvoločnijima i nehumanijima. Naravno, nitko ne može poreći da su se u Jasenovcu događali strašni zločini, da je Ante Vrban ubijao djecu u podrumu plinom, ljudi ubijani maljem i klani velikim noževima, no to ne znači da su se od tih likova trebale napraviti karikature. Redatelj je tako napravio sličnu stvar kao primjerice Oja Kodar u filmu "Vrijeme za" ili Jakov Sedlar u "Četveroredu".
Osim toga, Antonijević je napravio nekoliko faktografskih grešaka. Naime, ustaše u filmu redom nose crne uniforme, premda je dobro poznato kako je službena uniforma bila svijetlozelene boje, a crne su uniforme nosili samo pripadnici Crne legije. Valjda je tako htio dočarati dodatno zlo. U Staru je Gradišku ubacio i časne sestre, premda one tamo nisu nikad bile. A te časne sestre izgledaju kao najgore negativke iz horor filmova, plavih očiju i prodornog pogleda. U jednoj sceni glavna časna sestra indoktrinira djecu u učionici, dok su na zidu fotografije Ante Pavelića i Alojzija Stepinca, koje je posebno spomenula kao njihove vođe. Poznato je da je Stepinac tijekom rata i sam spasio puno djece i osuđivao ono što se događalo u Jasenovcu, tako da je malo teže očekivati njegovu sliku na zidu tog logora. Također, po ovom filmu ispada kako su u Jasenovcu bili samo Srbi, Židovi i Romi, te da nije bilo Hrvata. Jedina Hrvatica koja osuđuje ustaše pojavljuje se na početku filma.
Posebna je priča sa sad već čuvenom scenom slavlja u kojoj za stolom sjede Nijemci i ustaše, a mladi nacist nakon prikazanog zlodjela povraća. Dok ustaše i Nijemci jedu, Srbi moraju plesati kolo oko stolica. Kad glazba stane, onaj tko ne sjedne ubijen je od strane Ante Vrbana (Igor Đorđević), koji istim nožem kida jabuku i kolje ljude. To sve iz automobila prate Dinko i Nada Šakić kojima se čin klanja toliko svidi da se upuste u sladostrasni koitus.
Naravno, da su se to američki recenzenti zbunili, jer su pomislili kako se radi o incestu između brata i sestre Luburić. Naime, likovi Nade i Dinka su potpuno marginalni, ne progovore niti jednu riječ, osim što ih se spomene, i jasno je kako su to samo radi te šokantne scene. Antonijevićevi likovi tako su većinom nabacani za potrebe pojedinih scena, a prosječni gledatelj će se vjerojatno i zabuniti, pogotovo kod ženskih uloga, jer sve zatvorenice imaju marame na glavi, pa se može dogoditi da se zamislite tko je od njih majka djece koju smo upravo vidjeli, a tko nova zatvorenica. Osim Hrvatice na početku valja spomenuti i ubacivanje Dijane Budisavljević, koja je prikazana točno onakva kakva je i bila.
Poseban bonus ide glumcima koji glume ustaše koji pričaju hrvatski s dorćolskim ili vojvođanskim naglaskom. Najveća pohvala ovom filmu ide zaista impresivnoj glazbi koju potpisuju Aleksandra Kovač i Roman Goršek. Moćno napisanih orkestracija ne bi se posramili ni najveći holivudski spektakli. A Antonijeviću predlažem da pogleda "Quo vadis, Aida?" Jasmile Žbanić, gdje se može vidjeti kako se jednako grozni zločini mogu napisati puno bolje napisanim likovima i bez prskanja po ekranu u stilu jeftinih horora.
Dara, Porfirije, Vučić, Đoka......koja je ovo ofanziva s Istoka