- S jedne strane čovjeku bude drago izlaženje “Izabranih djela” jer jamči da će ti knjiga biti u knjižarama stalno, s druge strane takve biblioteke, kao i nagrade za životno djelo, uvijek sugeriraju zločestu pomisao kako se bližiš kraju - kaže Goran Tribuson čija je izdavčka kuća Mozaik knjiga krenula u reizdanja knjiga popularnog hrvatskog pisca, objavivši prvih deset naslova među kojima su “Povijest pornografije”, “Rani dani”, “Ruski rulet”, “Ne dao Bog većeg zla” i drugi.
- Doduše, ova se biblioteka zove “Izabrana djela”, što je utješnije od “Sabranih djela”, jer čim se nešto izabire znači da to nije sve. A kad su “sabrana”, zvuči kao da su s tobom završili. Zadovoljan sam, ali ja sam u godinama kada zadovoljstvo nikada nije one punoće kao kad si mlad. Naprosto, imaš osjećaj da sve što u životu dobiješ, dobiješ prekasno. To me prati od prvoga gramofona, prve nogometne lopte, do prvih izabranih djela...
Jeste li zadovoljni izborom, ima li nešto što ne smatrate više vrijednim objavljivanja? Jeste li sudjelovali u izboru?
- Vrlo diskretno. Postoje neke rane knjige koje ne bih više objavljivao, osim aiko ih sam ponovno ne dotjeram. Ne bih objavio svoje prve četiri knjige, koje sam napisao prije 35 godina, jer mi je strana pomisao da objavljujem nešto što je napisao dečko sa 24 godine, tako da se to vjerojatno više neće objavljivati. Inače, plan je da se svake godine objavi po pet naslova.
U predgovoru jedne od ranijih knjiga napisali ste da svaki pisac ima pravo na jednu “autobiografsku knjigu”, no nakon toga još je puno knjiga, filmskih i TV-scenarija bilo obilježeno vremenom odrastanja i drugim životnim situacijama.
- To da imate pravo na jedan autobiografski roman, rekao je engleski pisac Julian Barnes i ja sam ga citirao. No, to je naprosto dosjetka. Zašto ne biste imali pravo na stotinu autobiografskih romana? Nemate pravo na gnjavažu, ali ako iz vlastite autibiografije možete izvući toliko građe da napišete više zgodnih zanimljivih i duhovitih knjiga, onda dapače. Kad pišete nostalgične stvari, onda se lagano isklizne u kič, autobiografija može biti strašno ljigava, tako da je uvijek potrebna neka obojena vizura. Ja sve što pišem, a dio je moga odrastanja, pišem kroz ironičnu vizuru.
Što kažete na val autobiografija naših celebrityja?
- A to je groteskno! Pjevačica od 27 godina objavljuje autobiografiju, ne znam odakle joj građa... Celebrityji postoje jer postoji publika koja traži s kim će se identificirati. E, sad kakva je publika, takvi su celebrityji... Jednom je pokojni srbijanski filmski kričar Bogdan Tirnanić, kad je tamo bila velika polemika oko Lepe Brene, je li ona kič, treba li ona, rekao: “Kakvi smo mi Francuzi, takva je ona Edith Piaf.” To je nešto što rado citiram.
Biste li za 100 tisuća eura bili “ghost writer” (pisac iz sjene) autobiografiji Modnom mačku ili nekom sličnom?
- Kako se to zove, nemoralna ponuda? Dok god mogu biti pravi “writer”, ne bih bio “ghost”. Opet, živimo u društvu i vremenu gdje svako pitanje te vrste nameće da razmisliš jer 100 tisuća eura često rješava mnogo toga, a “ghost writeri” se ne potpisuju, tako da je to zločin bez otisaka prstiju. Ako netko nudi, možemo ozbiljno razgovarati.
Veliki ste ljubitelj rock glazbe, posebno poznati kao fan “Rolling Stonesa”. Fotografija Micka Jaggera stajala je na omotnici “Polagane predaje”. Kako objašnjavate da rock - njegovi junaci, izmišljeni ili pravi - i literatura nisu baš u nekom osobito plodnom skladu?
- Ni sam ne znam kako bih uzeo nekog rock heroja i napisao roman o njemu, ali postoji strašno velika literatura o rocku, a to su biografije kojima je strano tržište preplavljeno. Postoji roman “The Man Who Killed Mick jagger” Davida Littlejohna, koji sam predlagao nekome da ga prevede i objavi, fikcijski roman o čovjeku koji je ubio Jaggera, koji čak anticipira Lennnovu smrt jer je napisan prije. No, kad se govori o rocku i literaturi, onda me ne zanima ni liearatura o rockerima, a još manje me zanima literartura koju bi rockeri pisali. Kao što to rade Nick Cave ili Leonard Cohen, ako njega možemo zvati rockerom. Uvijek kažem: sačuvaj me Bože knjiga koje pišu rockeri i rockera koji se bave humanitarnim radom. Mene zanima literatura u onom što oni pišu, a što zovemo “lyrics”. Mislim da hrvatski naziv pjesma ili stihovi nije tako dobar kao - lyrics. Dakle, to što oni rade u svojim tekstovima, to je prvorazredna literatura. Country pjevači poput Tom T. Halla i Johnnyja Casha znaju ispričati tako sjajne priče u nekoliko stihova. Ili Bruce Springsteen kojemu, kad čitam njegove tekstove, naprosto zavidim na vjetšini da s minimumom književnih sredstava u 15 redaka ispiše romane o izgubljenim tipovima koji rade na nekakvim benzinskim stanicama, o propalim brakovima, izgubljenim iluzijama... Bob Dylan, Nick Cave, to je prava literatura, čak i pravo pjesništvo. Ne želim biti patetičan, ali imam osjećaj da se piše malo dobre poezije, da je poezija u krizi, da ima malo dobrih pjesnika, a s druge strane postoji čitav niz ovih koje sam spomenuo, koji pišu pjesme u milijunskim nakladama. To nije nimalo irelevantno, bez obzira na to što će netko reći da je nekakav etablirani pjesnik, dobitnik Nobeolove nagrade, po mogućnosti iz Azije, puno važniji pjesnik od Nicka Cavea.
A zašto ne volite književnost ili humanitarke koje organiziraju rockeri?
- Pretencioznost mi je antipatična, nekada antipatična do užasa. A to su dva najuočljivija dokaza pretencioznosti: to da se rocker mora baviti nekom važnom društvenom aktivnošću, da moraju spašavati tuljane, to mi je naprosto antipatično i suvišno. Kao i to da moraju pisati knjige, slikati... Što sad Ronniju Woodu treba izlagati neke tipične amaterske slike, a on je cijenjeni gitarist jednog od najvećih rock bendova? Druga je stvar Dylan koji je u svojoj stilizaciji, on je očito obrazovaniji, inteligentniji i pamentiji od Wooda - ima zanimljivu likovnost u maniri pikasovske pojednostavljenosti. Trebaš se bavit onim za što jesi, i za što imaš društevnu potvrdu da je određene kvalitete. Sve ostalo je pačanje, a pačanje ne trpim jer smeta u svakom obliku ljudske djelatnosti - od literature do kuhanja, sporta...
O čemu je nova knjiga “Zbirka otrova" koja izlazi za nekoliko dana?
- Knjiga je o dva dečka koji su vršnjaci. Jedan je odrastao u domu za nezbrinutu djecu nakon Drugog svjetskog rata, a drugi je je doživio neku vrstu šoka i amnezije jer je bio u blizini eksplozije bombe. Oni imaju vrlo različite, ali na neki način povezane sudbine; jedan postaje Udbin ubojica, a drugi shvaća da se životne neprijatelje može elegantno eliminirati uz pomoć različitih otrova. Teško bi se odredio žanr, nije krimić, nije mi ni stalo da tako razmišljam o knjigama koje pišem. Osim u onima u kojima postoji strogi žanrovski kod kao kod krimića koje se ne može pisati bez svijesti o tom kodu.
Pisac nad piscima! Kapa dolje meštre!