Iako arhitekt Igor Franić tvrdi da to nije bila primarna intencija, kad je riječ o zgradi zagrebačkog MSU, svi koji s umjetnošću imaju imalo veze odmah njen oblik povezuju s meandrom Julija Knifera. Ta asocijacija podcrtana je i nazivom ulice uz sjevernu stranu građevine koja je i dodatno učvrstila neraskidivu vezu Muzeja i tog umjetnika. Tako je i retrospektiva baš Julija Knifera, u suradnji Neue Galerie Graz i MSU Zagreb, trebala biti otvorena 23. travnja, u povodu hrvatskog presjedanja EU.
Taj datum slučajno se poklopio s datumom Kniferova rođenja (Osijek, 23. travnja 1924. – Pariz, 7. prosinca 2004.). No pandemija je sve poremetila, a izložba je ipak otvorena, ali tek prošli tjedan. U odnosu na prvu retrospektivu, koja se u MSU održala 2014., izložba “Bez kompromisa” u Grazu manjega je opsega i s ponešto drukčijim odabirom djela. Izloženo je 70 djela, a Stephan Henry, posljednji Kniferov suradnik, izveo je i golemi mural u Neue Galerie prema Kniferovim skicama njegova prvog murala na zidu u Držićevoj ulici 1979.
– Na postavljanju izložbe u Grazu radila sam s Anom Knifer, kćeri Julija Knifera – govori Radmila Iva Janković, viša kustosica MSU, pa nastavlja:
– Ona se živo sjeća očevih odluka kod postavljanja pojedinih djela. Vjerujem da bi Julije Knifer bio vrlo zadovoljan našim postavom. Prostor je podijeljen u osam cjelina, poštovali smo tok njegovih meandara kroz vrijeme, po pojedinim desetljećima, jer svako desetljeće nosi sa sobom nešto novo, iako je Knifer u Zapisima iz 1976. pisao kako je njegov rad “tok bez kontinuiteta ili nepravilni kontinuitet” i “smjer i redoslijed nije važan, nego tok”. Mislim da smo taj tok uspjele “uhvatiti”. Također, na izložbi u Grazu izloženi su i pojedini sjajni radovi, iz razdoblja prije meandra, koji nisu bili izloženi u Zagrebu. U kolekcijama MSU nalaze se pojedina antologijska djela iz prvog razdoblja od kada datiraju njegovi Autoportreti, koji nastaju u kontinuitetu od tri godine, od 1949. prije upisa na Zagrebačku likovnu akademiju, ali i neki od njegovih antologijskih Meandara, kao što je “Meandar 2” iz 1960. i dakako “Meandar u kut” iz 1961. Rano razdoblje predmeandara iz pedesetih godina nadopunili smo djelima iz Moderne galerije i privatnih kolekcija, a izložbu su obogatila i djela koja se nalaze u kolekciji Neue Galerie, crteži-skice za meandre kao i fotodokumentacija akcije u kojoj je 1975. nastao njegov najveći meandar u napuštenom kamenolomu pokraj Tübingena.
Knifer, danas naš najpoznatiji i najskuplji suvremeni umjetnik u svijetu, što se tiče struke, kao važna pojava na hrvatskoj likovnoj sceni zapažen je od prvih izložbi. Jedan od prvih tekstova o njemu je u časopisu Razlog napisao tada vrlo mlad povjesničar umjetnosti Igor Zidić još 1961. Velikom izložbom predstavio se u MSU (tada Galerija suvremene umjetnosti) još 1966. Njegovi kolege, članovi grupe Gorgona, upravo su na toj izložbi zajedno s njim izveli nekoliko performansa koje je zabilježio sjajni fotograf Branko Balić.
– To jest, performans kao termin još nije bio u uporabi, nazivali su to fotopoziranje. Sudjelovao je od ranih šezdesetih na brojnim važnim izložbama, među kojima su izložbe Novih tendencija, ili Art Abstract Constructif Internacional u Galeriji Denis Rene, tada jednoj od najvažnijih galerija u Parizu, potom i na izložbi Oltre l’informale, na 4. međunarodnom bijenalu u San Marinu, koji je tada kurirao jedan od najutjecajnijih povjesničara umjetnosti Giulio Carlo Argan... Usprkos tome, u Zagrebu, u gradu u kojemu je živio, nikada nije uspio dobiti atelijer. U ranim 1970-ima odlazi na svoju prvu rezidenciju u Tübingen, boraveći tamo nekoliko mjeseci svake godine sve do 1990. To mu je omogućilo rad na velikim platnima, što u Zagrebu, u njegovu malenom stanu nije bilo moguće. Početkom 90-ih dobiva poziv na rezidencijalni boravak u Francuskoj, nakon čega je odlučio živjeti u Parizu, gradu koji je volio od rane mladosti i od kojega je prvi put u životu, kada je već bio u svojim sedamdesetima, dobio prostor za rad. Jako veliku ulogu u promociji njegova djela imao je prof. Zvonko Maković, koji je 1987. prvi put na izložbi “Do meandra” predstavio njegove najranije radove, u kojima se već krije ključ za ono što će uslijediti. Potom, kao izbornik hrvatskog paviljona predstavio ga je svjetskoj javnosti na Venecijanskom bijenalu 2001. godine i priredio njegovu monografiju – kaže Janković.
Svoju umjetnost živio je beskompromisno, nikad se nije prilagođavao ni tržištu, ni strujama, ni lobijima ni politici.
– Kroz Anina svjedočanstva doznajemo da je bio erudit, pasionirani čitač, ljubitelj kinematografije, putnik, netko tko je aktivno pratio ne samo našu nego i svjetsku suvremenu scenu. Susrela sam ga prvi put uživo na Venecijanskom bijenalu 2001., čekala sam strpljivo u redu s katalogom kako bih dobila njegov potpis. Na mene je u tom kratkom susretu ostavio snažan dojam. Doživjela sam ga kao blagu, samozatajnu osobu. Što se tiče dnevne politike, to je po mojem mišljenju najbolje sažeto u Aninim sjećanjima na oca: “Vjerovao je u ideale, ali ne i u ideologiju. Želio je biti slobodan od svega toga” – smatra Janković.
Što se tiče njegovih kultnih meandara, koje od 60-ih odlučuje doživotno slikati, duhovita je izjava francuskog slikara Françoisa Moreletta o Kniferu. Rekao je supruzi: “Upoznao sam sjajnog slikara koji slika – radijatore.” Zanima nas što je doista Kniferov meandar?
– Tom obliku poricao je dekorativnu i filozofsku narav, tumačeći ga prije svega kao vizualnu činjenicu. No, unatoč tome, još od trenutka kada se pojavio, meandar je postao i ostao paradigma koju je nemoguće ne percipirati i kao svojevrsnu metaforu. Jednu od najljepših rečenica o meandru, koja je ukratko sažela upravo ono što sam intuitivno osjetila kad sam prvi put došla u doticaj s njegovim djelima, pronašla sam u prvom tekstu Igora Zidića o Juliju Kniferu, koji je u tom ponavljajućem crno-bijelom toku koji se nastavlja iz slike u sliku prvi prepoznao oblik meandra. Ta jednostavna, poetska rečenica glasi: “Meandri Julija Knifera djelo su volje za počinjanje.” Čak i oni koji ne znaju mnogo o samom umjetniku njegova djela osjećaju ne samo kao estetski predmet, što ga je u njegovu nastojanju da naslika “antisliku” najmanje zanimalo, nego kao duboku, egzistencijalnu misao. U susretu s meandrima važna je i Kniferova zabilješka o monotoniji, kao najjednostavnijem i za njega ujedno i najizražajnijem ritmu, kao i njegovo razmišljanje o apsurdu kao načinu dosezanja vlastita prostora slobode ili, drugim riječima, načinu da izmakne utabanim stazama tradicije, općeprihvaćenim sustavima vrijednosti, (malo)građanskim stereotipima – tvrdi Janković.
“To što ja radim nije dekoracija, ukras ili estetika”, jedna je od njegovih rečenica koja se poput njegovih meandara uvijek na neki drukčiji način ponavlja u Zapisima iz 1976. No svojevrsna dekoracija postao je za predsjedanja Hrvatske EU, kad je Vlada izvjesila njegovu sliku uz mebl, na što se na Facebooku obrušila i umjetnikova kći Ana Knifer napisavši: “Poželjeli su za predsjedanje EU gurnuti Knifera kao dekoraciju. Inzistirali su, nisu odustajali, pa su ga na kraju ugurali zajedno s kičastim meblom. Društvo u kojem dominiraju cajke, turbofolk i Thompson povremeno u prvi plan nezgrapno gurne neke umjetnike, znanstvenike... uglavnom one o kojima se nikada nije brinulo, ne bi li se stvorila instant-iluzija. Vjerojatno im tako nešto ne bi palo na pamet da prije 30 godina Knifera nisu uz Picassa objesili u kabinetu njemačkog kancelara Schrödera, ostao je i za mandata Angele Merkel. Dekor je tamo daleko odmjereniji, poštovali su integritet umjetničkog rada. Ovo je pop up prikaz naše dnevne politike, kolateralna žrtva je ‘Meandar u kut’ iz 1961. godine.”
– Ipak, smatram da je lijepo i važno što je Knifer prepoznat kao važan umjetnik ne samo hrvatske nego i svjetske umjetnosti 20. stoljeća. Vjerujem da nije tako teško ni nemoguće na mjestu na kojem jest pronaći prikladan način na koji će jednom od njegovih najvažnijih djela biti vraćeno dostojanstvo – na tu je temu zaključila Radmila Iva Janković, dodavši da zanimanje za Kniferov rad iz godine u godinu u svijetu neprestano raste.
Prvi prostor za rad dobit će od Pariza. Djela mu se nalaze u svjetskim kolekcijama galerije Tate u Londonu, pariškog Georges Pompidoua, MoMA-e...
