Kustos i kritičar Marko Golub, kojeg poznajemo i kao voditelja galerije Hrvatskoga dizajnerskog društva, posljednjih nekoliko mjeseci zabavlja svoje pratitelje na društvenim mrežama simpatičnim serijama radova. Njegove “Instant Bedtime Stories”, odnosno priče za laku noć, koje objavljuje svaku večer pred spavanje, slatke su, neobične i začudne ilustracije šašavih likova, a svaku prati i pjesmica! Junaci njegovih pričica su i tete sa šaltera, pjevači-usisavači, divovi, lavovi, bradate zgrade, princeze fotosinteze...
– Nije bilo nekog određenog plana i nije bilo ideje da će se to tako brzo razviti u seriju. Kao roditelj, uživam u izmišljanju i pripovijedanju priča našoj djeci svaku večer. One obično imaju neku ideju, daju mi jedan ili dva motiva i onda svaku večer prije spavanja moram smisliti radnju. Ponekad inspiracija dođe iz nečeg što se dogodilo tog dana ili nekog sjećanja, slučajne asocijacije... Obično smislim neki predmet, biće, osobu određenog zanimanja i profila, a onda tražim riječ koja se rimuje s tim. Pritom pazim da odnos između dva tako dobivena pojma bude što je više moguće apsurdan, začudan – kaže Golub.
– Na primjer, vještica koja je i krivotvoriteljica novčanica, ormar u kojem živi zvonar, slon po kojem su nazvali saksofon... Nastojim povezati nešto na prvi pogled nespojivo – objašnjava nam autor kojemu je crtanje “Priča za laku noć” postao pravi mali večernji ritual. Ilustracije objavljuje isti dan kada ih i nacrta, a skice ne radi.
– Svaka greška koju napravim, ostane na papiru, objavim čak i one ilustracije kojima nisam pretjerano zadovoljan. Brian Eno bi rekao: „Poštuj svoju grešku kao da je skrivena namjera“, toga se u potpunosti držim u ovom slučaju – kaže.
I dok ove priče nastaju uvečer, rano ujutro prije odlaska na posao, Golub crta “Ilustrirani vodič kroz suvremenu umjetnost”. U formi kratkih stripova, pružaju nam urnebesan zakulisni pogled u ponekad pomaknuti umjetnički svijet, skrivene tajne i svakodnevne male frustracije umjetničkog i kustoskog posla. “Za umjetnika je najvažnije puno putovati: Documenta, Venecijanski bijenale, New York, Pariz, Berlin i obavezno hotelski doručci, one male kobasičice, znaš one?”, govori na jednoj slici sasvim ozbiljno uglađeni sijedonja s čašom vina i cigaretom u ruci. Na drugoj pak kustos proklamira: “Ovo ne možemo, ono ne smijemo, a za ono nemamo novca.” Pa iako se na prvi pogled čini da se ponekad poskrivećki rugaju umjetničkom elitizmu i snobizmu, Golub sa smijehom kaže da nije riječ o izrugivanju – ironični i autoironični ton je tu da nas podsjeti na važnost humora u svemu što radimo i važnost toga da to kritički sagledamo.
– Svijet umjetnosti okrutno je i nepravedno mjesto za većinu svojih najosjetljivijih aktera, stoga to ne vidim kao borbu protiv nečeg, nego neki mali iskaz solidarnosti, suosjećanja, razumijevanja, prijateljstva. Nekoliko ljudi koji su čitali i gledali sličice Ilustriranog vodiča mi je reklo da su se prepoznali u nekoj situaciji, a ja stalno ponavljam da ništa od toga nije neka konkretna situacija koja se zaista, točno na taj način zbila, nego više neka moja prerada mnoštva partikularnih iskustava, koja graniče s apsurdnim – kaže autor, koji u svojim komičnim ilustracijama nastoji zadržati i određenu dozu ozbiljnosti.
– Nastojim zaista nešto reći o pitanjima odnosa umjetnika, umjetnosti, publike, kritike i institucionalnog konteksta umjetnosti, no ponekad je zaista riječ o sasvim sitnim stvarima, na primjer o tome što električne utičnice znače za galerijski „white cube“ i zašto nekim umjetnicima i kustosima idu na živce. Ta serija je kudikamo zabavnija ljudima iz struke, zato što oni prepoznaju poneki sloj više u svakoj od tih priča, vide tamo nešto što su i sami doživjeli, što ih frustrira ili raduje. Ali ujedno je to i neka demistifikacija same ideje umjetnosti i svih nas koji se krećemo oko nje, sasvim čitljiva i onima koji nisu inicirani u taj svijet, no nikada ni u kojem smislu zlobna, bar ne namjerno – govori Golub. A možda ćemo uskoro vidjeti njegove ilustracije i ukoričene u knjigu ili na zidovima neke galerije, samo čeka, kaže nam, najelegantniji i najbezbolniji način da se to napravi.
– Nastojim to zasad držati na razini običnog dnevnog rituala, bez velikih pretenzija koje bi mi samo od nečeg što volim stvorile teret – zaključuje.
