Večernji list objavljuje cjelovito pismo velike hrvatske pjesnikinje Vesne Parun u kojem obrazlaže zašto napušta Društvo hrvatskih književnika. Predsjednik DHK Borben Vladović u izjavi Večernjem listu veli da mu je užasno žao zbog pjesnikinjine odluke, ako je ta odluka istinita, jer o njoj Uprava Društva službeno ne zna ništa.
Pismo Vesne Parun
_ Ja, Vesna Parun, hrvatska književnica rođena 10. 4. 1922. godine, ovime vam dajem do znanja da ne želim više biti članicom vašeg cijenjenog Društva, a razloge za tu odluku potanko ću navesti za javnost preko medija, budu li za to zainteresirani.
Učlanjena sam u to bivše DKH od izlaska moje prve zbirke "Zore i vihori" god. 1947, a po kolegi M. F. kagebeovskom agitpropovcu proglašena opasnom po Državu. Države i moćnici su se mijenjali, ali taj prvi ključar JAZU-a, budućeg HAZU-a, zapečatio je moju sudbinu slobodne i nikad ničim korumpirane individue odonda pa zauvijek. Nedodirljiv, imao je i nedodirljive sljedbenike.
Vjerojatno sam ja u vašem Društvu od nas još živućih - makar u domeni poezije - s najduljim stažom. Iz istoga se, doduše, pred batinom umreženih kolega moćnika, kameleončića rodo i domoljubnih, potkraj godina osamdesetih polemički izvlekoh. No negdje pod konac devedesetih, po osnutku nove i nezavisne Države Hrvatske, u taj se etničkom čistkom u DHK preobražen politički purgatorij ponovo upisah. Dragovoljno. Jer starost je već tu, a samcata, na dalekoj periferiji više od pola stoljeća, imat ću bar nešto nalik na trudbenički sindikat.
O, tempora, o mores! Krajnji pak povod za današnju moju subverzivnu odluku današnji je datum. Da, upravo on. Veliki Dan Pobjede antifašizma i možda nešto manje velik Dan Europe: deveti svibnja. Prije 65 godina oslobođenim gradom hodam kao da letim, prvi puta u životu slobodna. Nitko sam i ništa, ali znam da postojim. I eto; dan pobjede naroda nad Infernom. Hodam i letim, ali sama. Nema nas šest stotina, kao onda kad nas je iz recitacije Majakovskoga, u velikoj dvorani Obrtničke komore u Ilici, žandarmerija s puškama trgnula sa "ruke uvis" i Kulturnom udruženju studenata pacifista - KUSP-u bio je kraj. Nemilosrdan. Nažalost, tek njegova uvertira. Jer taj konvoj crnih marica do hapšenja u Petrinjskoj nas brucoša proletera iz provincije dogodio se još ujesen 1940. god. u Banovini Hrvatskoj, Maček-Šubašićevoj. Prije ustoličenja Poglavnika pod Medvednicom, i prije Hitlerova nenajavljenog mitskog juriša na Kremlj. Spasivši se bijegom u tada "talijanski" Split, kod tetke, doznala sam konspirativno, za strijeljanja u Bukovačkoj šumi. Mladih iz Runjaninove. Talaca sa onog crnog proustaškog popisa.
Autobiografija, koju na ovom invalidskom ležaju jedva pišem, na ovakvim mjestima mi zaprijeti otkazom energetskih silnica. A onda dobijem službenom poštom iz DHK šablonski poziv za učešće u velevažnim izborima. Ili formular za uplatu članarine.
Stoga pozavidjeh iz sveg srca mome bolničkom susjedu i supatniku izvjesnome gosponu Boljkovcu, kada mi nekidan iz svojih kolica doviknu s ponosno uzdignutom šakom: Istina! To je obznanio mi je, naslov njegove baš objavljene knjige. I to čak dvije knjige. A moja istina? Tko te pita. Gospon je imao sreću da ne bude član ni DKH ni DHK. I što bi on učinio da mu je netko od najbližih - a uz pomoć odozgo - ukrao njegov časni građanski identitet i podmetnuo mu svoj, kriminalni?
_ Mnogo je meni zla u mom životu nanijela UDBA! _ oglasih se ja s postelje. Misleći pritom, dakako, i na onu novu, kloniranu. I na onu stariju, a još dobrodržeću, štono je našom povijesnom neodgovornošću izbjegla lustraciju.
Ban Jelačić se je vratio na kobili, ali mač mu je zahrđao, a kobila ošepavila. Naša peroljubačka elita ogrezla je za vladavine Postmoderne, u hiperaktivnoj privatnosti. To je njezin kapital.
Prisjetih se ovih dana one davne tajnice DKH, kako bi namrgođena javljala šefu da za pogreb nekoga člana nije još nabavljen mrtvački vijenac, jer je u pitanju cijena. Dinari? Kune? Euri? A nekrolog, zna se, ne kasni. S veseljem. Ako vam se čini da pretjerujem, onda niste čuli na radiu vijest iz kulture vrcavu od domoljubna veselja i nježna ganuća: Matica je darovala Vladimiru Vidriću, za sto i prvu godišnjicu smrti, njegovu divnu jedinu knjigu stihova, i to s glazbom! O, Croatia rediviva, diplomatica et demokratica! Matica! Knjigu moje autobiografske proze drže u podrumu, po naredbi zna se čijoj: hulja, proglasio me ex katedra lažljivicom, luđakinjom, državnim neprijateljem. Ali ovaj drugi, živi I. Z., zakopao je prije tridesetak ljeta ugovor sa mnom i skicu za monografiju u "Arionu", jer je stigao dekret: umjesto Vesne Parun ide Marin Franičević! Tako je i bilo. I, dabogda, ponovilo se! Pa i jest. Jer da te sada na kraju upitam, o ti moguće sutrašnje NDHK, znaš li barem koji od naslova sedamnaest mojih knjiga izdanih u vlastitoj nakladi - a uskoro će i osamnaesta - a stvarala ih je invalidna starica, osakaćena pri operaciji kuka? I znate li da u Vrapču nije mlad skončao samo Vidrić, nego i uključivši tu i suicide i grozote zatvora, njih još tridesetak?
Brišite me zato odmah. I hvala na dobročnistvu.
Vesna Parun, dopisna hrvatska besmrtnica, Stubičke Toplice, bolnica, 9. svibnja 2010.
...eto ne bih ovo komentirala,al uvijek se sjetim mojih gimnazijskih dana i one divne pjesme V.Parun...Ti koja imaš nevinije ruke... ...ah,koji divni dani bijahu to...