Ostaviti zrak drugima
Kratka priča “Ranko Marinković” zaštitni je znak Večernjeg lista. Od 1964. godine svake subote izlaze prozni tekstovi poznatih i manje poznatih autora.
Komentari 4
“nismo marili za njezinu davnu a neostvarivu ambiciju da postane liječnicom, što je od nas bilo djetinjasto a u stvari surovo ironiziranje njezine mladosti i bagateliziranje iskrenih te uistinu plemenitih želja” Da se bar ova priča više bavila ovom zanimljivomm temom, obzirom da spisateljica očito ima dobar uvid u odnos roditelj-dijete, a posebno kako se u nama samima mijenja viđenje tog odnosa kako odmiče vrijeme, umjesto pomalo nezanimljivim opisima protagonista, bila bi to jako dobra priča.
Sjajno pripovijedanje. Reminisc. na Domovinski rat (prerijetke u našoj književnosti) u okolnostima korone i potresa. Ovih dana, nažalost, sudbina Banije i Banijaca (koji su u ratu prošli kroz strahote) potvrđuje snagu ove priče. Čestitam autorici.
Od patetičnosti jedne osobne tragedije tužniji je samo loš i promašeni pokušaj da se to, pomoću pomodnosti u pisanju koju nam je podario virus, pretvori u - književnost.
Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.
Vrlo dobro napisano. U okolnostima kad se teško možemo odmaknuti od svoje/tuđe nesreće, pretvoriti to u priču - nije jednostavno. Stari mačak je, kao u 80% prethodnih slučajeva, i ovdje predvidljiv u svom negativnom komentaru. A taj više govori o komentatoru, tj. Starom mačku, nego o priči. Priča je sasvim O. K.