Iako je od tih dviju večeri u atriju Klovićevih dvora prošlo mjesec dana, ono što se tada osjetilo i doživjelo još pulsira. Naš operni pjevač, lirski tenor Tomislav Mužek, zajedno sa svojim prijateljima – gitaristom Miroslavom Lesićem, pijanistom Tomislavom Modrićem i harmonikašem Mladenom Kosovcem – priredio je pravu glazbenu čaroliju.
Druženja uz kancone, tanga, popevke, rock i pop-klasike. Čuti kako Mužek pjeva Zvonka Špišića, Arsena Dedića, Dragu Diklića, Đorđa Balaševića, Elvisa Presleya, Deana Martina, Michaela Bubléa, Stinga, Erica Claptona... Eeeee, bila su to mala noćna glazbena čuda. Čista čarolija. Ona od koje imate osjećaj da vam rastu krila pa, njišući se u ritmu glazbe, sretni i zadivljeni, lebdite negdje onkraj stvarnosti. I još uvijek ste tamo. A kada netko jednostavan, spontan, duhovit, blag i nekako drag, ali glasom moćan, ima dar da to izazove poželite ga upoznati, s njim razgovarati.
Imao se dojam da se jako ugodno osjećate i u toj neopernoj varijanti.
Da, jako sam se ugodno osjećao. Kako bi sve imalo neki smisao, tražili smo kako povezati sve te pjesme koje bih rado otpjevao i onda nam je palo na pamet da publiku između pjesama malo upoznam sa svojim počecima, putovanjima, navikama. I eto, ispostavilo se da je to dobar recept za jednu takvu večer.
Je li bilo teško između pjesmama govoriti ponešto o sebi?
Volim se opustiti u društvu, jedino što to nikada do sada nisam radio na taj način, pred publikom, pa sam na početku bio malo zabrinut kako će to ići, hoću li se uspjeti sjetiti pravih riječi, hoće li biti zamuckivanja, hoće li sve biti dovoljno ležerno... Nakon prvog koncerta rekli su mi da sam možda bio malo pretih. Nisam naviknut govoriti u mikrofon. Ali to je nešto što se može usavršiti, da bude i te kako efektno.
Nakon koncerta u publici se moglo čuti: “Uh, kako bi bilo divno da Mužek zapjeva i Cockera, i Casha, i Sinatru...” Ja sam poželjela Cohenovu “Hallelujah”.
A znate li da je i “Hallelujah” bila na set-listi. I “Bridge over troubled water” i “Killing me softly”... Ali nismo mogli ubaciti sve što smo htjeli jer, kad se kreativnost zakurbla, onda to ide unedogled. Onda smo rekli: “Pa ne možemo sve izvesti, inače će to bio maratonski koncert od tri sata. Tko bi to izdržao?”
Mi u publici to bismo sigurno izdržali. Garantiram.
(smijeh) Možda, ali nisam siguran da bih onda imao onu nit poveznicu između svih pjesama.
Publika vam je poslala jasnu poruku da je željna takvih vaših koncerata. Planirate li ih još?
Svakako razmišljamo o tome, za što su zaslužne i odlične reakcije nakon ova dva koncerta. Bilo bi šteta ne uživati tako i dalje. Ja sam sa svojim dečkima, koji su svi vrhunski glazbenici, jako uživao. Bilo je to okruženje koje je za svu četvoricu bilo izuzetno inspirirajuće, od proba do koncerta. Nismo to pripremili u dva dana. Mi smo stvarno sjeli i mjesec dana to ozbiljno pripremali, makar to možda i nije tako djelovalo.
Kada ste tog svog dara postali svjesni, kada ste shvatili da bi vam pjevanje moglo biti poziv, da u vama čuči operni pjevač?
Još u srednjoj školi imitirao sam Presleya, Pavarottija... Operno pjevanje mi nije bilo ni na kraj pameti. S operom nikada nisam imao nikakvu poveznicu. Jedino kad smo obrađivali operu na glazbenoj kulturi to me gradivo jako fasciniralo. No u tome da se vidim kao operni pjevač bilo je premalo poveznica iz obiteljskog okruženja, jer moji roditelji nisu imali doticaja s kazalištem. Živjeli smo u Ludbregu, moj tata je bio zidarski obrtnik i radio je dugo u Elektri. Nije u nas bilo onoga da se subotom ide u kazalište ili na neki koncert. Nije bilo ni prilike. Ali onda se tijekom srednjoškolskog obrazovanja dogodilo da me profesorica glazbene kulture pitala bih li želio da me malo presluša njezina prijateljica, profesorica pjevanja. Rekao sam da nema nikakvog problema. Kad se ta profesorica oduševila rekavši da stvarno imam sposobnosti te da bih uz profesionalnu nadogradnju mogao biti operni pjevač, meni je u tom trenutku bilo jasno što želim u životu. Do tada mi ni na kraj pameti nije bilo da bih se mogao baviti glazbom ni operom. Eto, trebao mi je netko tko će mi otvoriti vrata i reći: “Evo, vi to možete. Hoćete li?” I ja sam uzvratio: “Pa dobro, može.”
Jeste li prije toga imali neku ideju što biste u životu mogli biti?
Uuuuu, to je bilo dosta komplicirano jer sam išao u srednju školu za kemijskog tehničara, a uopće nisam bio tip za prirodoslovne predmete pa mi je to bila velika muka. A za stvari koje su mi ležale, jezike, povijest i umjetnost, s obiteljske strane nije bilo nekog afiniteta i poticaja. Ipak, mislio sam ići studirati povijest ili takvo što, no do tog 3. srednje nisam baš imao neku čvrstu viziju, sve do tog trenutka dok mi nije rečeno: “Akademija, Beč!” I to je onda bilo to.
Kako su roditelji reagirali na vašu odluku o odlasku u Beč?
Pa oni, da vam pravo velim, nisu ni znali što ih je spopalo. Najednom sam došao doma i rekao: “Ja ću biti operni pjevač. Idem u Beč na studij.” Gledali su me i mislili: “Proći će ga. Prvi put da je takvo što rekao. Valjda to spada u pubertet.” Tata me malo u čudu pitao: “Beč? Akademija?” Uzvratio sam: “Da.” Onda je on rekao: “Ako ti prođeš tamo prijamni, nemaš brige, ja ti plaćam cijeli studij.” Nakon mjesec dana primio se za glavu i rekao: “Ups!”
A što sad roditelji kažu?
Jako su ponosni i srce im je puno zato što su oni iz jako siromašnih obitelji s puno djece. Tata je rođen u Zagorju, ima 11-ero braće, a mama petero, i njihovi im roditelji stvarno ništa nisu mogli dati. Čak ni komadić zemlje. Oni su otišli raditi u Njemačku. Tipična gastarbajterska priča. Sve su stekli svojim radom i sretni su da je netko mogao iz takvih uvjeta postići da mu ljudi plješću na pozornici i sve ostalo što ide uz taj posao. No, to je i njihova zasluga.
Djelujete kao jako skroman, dobar, nenametljiv čovjek. U svijetu umjetnosti zna biti prilično surovo.
Da, jako.
Česte su usporedbe, ljubomore, teško je naći svoje mjesto pod zvijezdama. Kako se vama bilo snaći u tome?
Usudio bih se reći da imam drugačiji karakter. Da sam se malo laktario, moja bi karijera možda išla u nekom drugom smjeru. No, uvijek sam smatrao, što je opet ostavština oca i majke, da kada osjetiš nepravdu u životu – šuti i radi svoj posao pa će vrijeme pokazati je li nešto kvalitetno ili nije, jesi li u pravu sa svojim radom ili nisi. S vremenom sam shvatio da samo kvaliteta ne određuje nečiji put nego i to kako ti sam sebe cijeniš i projiciraš. Nikada nisam bio onaj koji se voli producirati. Zapravo, ja sam introvertni ekstrovert. Introvertiran po privatnom životu, a ekstrovertiran moram biti zbog poziva.
Žalite li možda jer su vam neke prilike bile na dohvat ruke, ali ih zbog te introvertiranosti niste zgrabili?
Zasigurno je bilo takvih prilika, ali nad tim ne kukam jer smatram da u životu sve nekako ide baš onako kako bi trebalo ići i da jeste tamo gdje ste najviše i potrebni. Meni je jednako važno jesam li nekome uljepšao večer u Klovićevim dvorima ili jesam li nekome uljepšao večer negdje drugdje na svijetu.
Koliko se za vrijeme vaše karijere operni svijet promijenio, osjećate li razočaranje što se i u njega uvukao PR? Smeta li vam to?
Jako mi to smeta. Na čelo velikih opernih kuća u današnje vrijeme često dođu intendanti koji nemaju baš puno pojma o operi. To uglavnom budu neki izvrsni menadžeri koji dobro znaju prodati proizvod. I čim je operna kuća veća, njima je glavno, od režisera preko dirigenata do pjevača, dovesti što ekskluzivnija i skuplja imena jer time prodaju više karata. Ima li to baš veze s umjetnošću? Nisam siguran. Sjećam se 1999. kada sam krenuo u taj posao, u Italiji su u takvim kazalištima umjetnički voditelji bili oni koji su imali jako profinjen ukus i jako puno pojma koga će i zašto angažirati. To je bio svijet za sebe. Čim ste rekli da ste pjevali u Bologni, to je već bila referencija jer se znalo tko je tamo šef pa, ako vas je on odabrao, to vam je svuda otvaralo vrata. Danas to više nije nužno tako. Danas kažu: “A u Bayreuthu si pjevao? Aha.” To ne mora nužno značiti: “Aaaa, Bayreuth! Wagnerov festival! Super!”, pa da vam to odmah otvori sva vrata.
Je li se i vama nudilo nešto iza čega je stajao golem novac, ali vas je taj netko htio iskoristiti kao medij da se još više zaradi?
Pa za sada se to nije dogodio. Ne spadam u kategoriju takvih eksponiranih osoba koje bi privukle tako velik novac. Znam da svoj posao na opernoj sceni pristojno odrađujem i nikada nisam koristio PR u svoje svrhe. Ja nisam magnet za takvo što iako među mojim kolegama ima ljudi koji su baš za to, za lica s naslovnica.
Možete li cijeli život ostati lirski tenor ili i tu postoje stepenice, te što je onda vrh do kojeg možete doći?
Lirski tenor znači da imam mekani, svijetli glas. Glas koji se koristi za određenu vrstu repertoara. Ali s godinama, kako sazrijevate, taj glas može malo potamnjeti, dobiti neku drugu, dublju karakternu crtu. Ili možete naučite koristiti ga na drugi način. Mijenja vam se kapacitet daha. Mijenja se i vaš emotivno-psihološki sustav i nešto što s 25 godina vidite na jedan, s 40 godina vidite na posve drugačiji način. Tako na drugačiji način to i pjevate. Neke vas stvari potresu u životu i iz toga crpite inspiraciju da nešto u opernoj literaturi drugačije ili zrelije donesete. E, to je ta nadogradnja i svojevrsna dramatika koja se pridodaje glasu. To ne ovisi toliko o tome koliko je neki glas velik, glasan, jak ili prodoran, nego o toj emociji koja iza tog glasa stoji.
Nakon angažmana u inozemstvu, lani ste se, i zbog svoje obiteljske situacije, vratili u Zagreb. Došli ste u HNK.
Kada sam se profesionalno vratio u Zagreb, stvarno nisam znao u kojem će smjeru moj život krenuti. Možda to ne bih smio ni reći, ali moje prihvaćanje angažmana u Zagrebu bio je svojevrsni “damage control”. Znao sam da moram i dalje raditi jer ako šest mjeseci uopće ne zapjevate, čuda morate raditi da opet dođete u kondiciju. Stoga sam razmišljao: “Imat ću priliku svaki dan vježbati, otpjevati pokoju predstavu, što nije loše. Znači, ostajem u doticaju s glazbom. A kada se sve malo smiri i kada počnu dolaziti ponude izvana, onda ću nekako naći put da se usuglasim s kazalištem.” Želio sam da i HNK ima neku korist od mene, kao što sam i ja imao korist od toga što mogu imati bazu u Zagrebu gdje mi dijete ide u školu. No, moram gledati da ostanem prisutan i vani. Vezano uz to, imam jako dobar odnos s upravom HNK jer se svi moji termini vani poštuju, a opet s ravnateljem opere mogu izabrati naslov koji mi odgovara.
Koliko je sreće bilo u tome što ste ovdje krenuli s “Don Carlom”, kojeg ste počeli pripremati i u Dresdenu, gdje ste do tada bili u angažmanu?
To je zaista bila sretna koincidencija samo što tada na početku prošle sezone nisam znao da je verzija “Don Carla” u Zagrebu puno drugačija od one u Dresdenu. No, jako sam zahvalan za to iskustvo jer tko zna hoću li tu verziju ikada više pjevati.
Volite li osuvremenjivanje klasičnih djela?
Nisam tome nesklon. Kada god gledam neki klasični komad, uvijek razmišljam kako bi se ta priča ispričala na današnji način. E sad, svaki redatelj ima neku svoju viziju i ide u nekom svom smjeru. Netko da publiku povuče za nos, netko da sebe povuče za nos. Netko pak da riješi neke svoje traume iz djetinjstva pa režiju radi u terapeutske svrhe. I to se često zna primijetiti. Ali, ako je dramaturgija konzekventna od početka do kraja, ako su svi likovi opere konzekventni u svom dramaturškom razvoju, onda me nije briga događa li se radnja na Mjesecu, u rudniku, u laboratoriji ili na originalnom mjestu. Mjesto radnje i kostimi tada me ne zanimaju. Zanimaju me likovi na pozornici. Ako je to razbijeno, onda ta opera može biti i u najljepšoj scenografiji i s najljepšim autohtonim kostimima, ali predstava tada ne dopire do mene.
A je li se i koliko s vremenom mijenjala i operna publika?
To sam primijetio, pogotovo vani, u Njemačkoj. Kod nas ne toliko. Primijetio sam da puno mlađa publika dolazi u operu i kazalište, što je za nas operne pjevače dobar znak.
Zašto je taj starinski žanr počeo sve više privlačiti mlađu publiku?
Mislim da to ima veze i s njemačkim sustavom školstva. Tamo to jednostavno shvaćaju kao vrijednost, ostavštinu, jer to kazalište nije tu samo onako sagrađeno. Osjećaju i neku obvezu prema tome. To poštovanje baštine za mene je pravi patriotizam. Kada osvijestite mladu generaciju da odlaskom u kazalište njeguje i podržava svoju kulturu, to je onaj najdublji patriotizam koji čovjek može osjetiti.
Kod nas Ministarstvo kulture ima mizeran proračun, a oni koji su bili na čelu tog ministarstva izazivali su velike polemike. Pratite li to?
Naravno, jer se to vrlo direktno reflektira i na moj posao. Kada imate tako mali proračun, ne možete očekivati da će bilo koja osoba na čelu tog ministarstva postići velika čuda. Posljedice toga što se taj proračun još i dodatno smanjuje, uz obrazloženje da se treba pokrpati neke rupe koje su važnije, ne vide se odmah. One se vide nakon 10-20 godina kada u generacijama koje su ostale uskraćene za to nešto što se tim novcem moglo napraviti ta “rupa” ostane nepopunjena. To je onda sustavno propadanje. Sjećam se, kada sam bio u srednjoj školi, početkom 90-ih, tada se zbog rata nije moglo toliko novca izdvajati za kulturu jer su postojale neke stvari za koje je taj novac bio potrebniji. Ali već deset godina nakon toga služio sam vojni rok u Sinju. Imao sam 26 godina, završio sam faks, imao sam već i tri godine angažmana što u Beču, što u Bremenu, i u vojsci su me gledali malo čudno jer su svi ti dečki s 18 godina slušali narodnjake. Cajke. I to u Sinju gdje su svi narednici bili sudionici Domovinskog rata. Mislio sam si: “Kako to uopće može biti?! Dobro, ja sam došao izvana, ali u tih deset godina, koliko me nije bilo u zemlji, što se dogodilo pa da mladi ljudi odjednom slušaju cajke?” A toga od onda ima sve više. E, to je ta uzročno-posljedična veza. Za te je mlade ljude bilo premalo kulturnog proračuna. To je moje tumačenje toga. To je ta kugla iza ugla koja vas uvijek pronađe.
Djeca sve manje čitaju, sve su nesposobnija riječima izraziti ono što misle i žele. Koliko vas to plaši jer ste i sami otac školarca?
Postoji taj trokut škola – dom – ulica. I ako jedna karika nije onako kako treba, dolazi do disbalansa. A danas sve karike nisu baš onakve kakve bi trebale biti. Iako to još nije za njegovu dob, ja sam ipak svoje dijete već zaintrigirao za priče Julesa Vernea jer se sjećam da je meni mama, kada sam završio drugi razred osnovne škole, kupila njegovu knjigu, kao i onu Karla Maya o Winnetou. Sjećam se da sam to ljeto proveo s tim knjigama. Jedva sam čekao da si mogu razvući ležaljku ispod trešnje i čitao sam ih po najvećoj vrućini. Kad je Winnetou proživljavao tešku vrućinu u pustinji, ja sam si mislio: “Eeee, sad je i meni isto tako.” Eto, stvara si čovjek tako neke svoje male dječje svjetove. Nekako bih želio i svom sinu prenijeti to da je knjiga puno bolja nego bilo koja igrica jer si, čitajući je, sam stvaraš svoj svijet. Nitko ti ne može odrediti kako će taj prostor u tvojoj mašti izgledati, ti to sam određuješ. Zar to nije divno? I dok sam sinu to govorio, on me gledao onim svojim širom otvorenim očima. No, da je čovjek s djetetom svih 24 sata dnevno, onda bi još i mogao potpuno utjecati na njega, ali tu su i utjecaji iz škole, a moj sin stvarno ima sreće sa školom. Ima divnu učiteljicu i super razred. Puno čitaju. Na kraju ostaje još i taj element ulice.
Ali djeca su danas sve manje na ulici, svi čuče doma pred kompjutorom.
Da, no možda je Facebook nova ulica.
Vidim, i književnost vam je draga. Ali evo, između triju umjetnosti – književnosti, glazbe i slikarstva – koja vam je nekako najdraža? Prodire li ipak glazba najdublje u čovjeka?
Glazba najdublje prodire u čovjeka zato što je neposredna. Obuzme vas na nekoj drugog razini. Ove druge umjetnosti najprije prolaze kroz mozak, a glazba ide obrnutim putem. Ona će najprije ući kroz srce, a onda mozak ne zna što bi s tim informacijama, sav je izbezumljen pa emocije brzo svrstava u ladice. A opet, na početku bijaše riječ. Riječ je ta koja je inspiracija i za glazbu i za slikarstvo. Riječ je prvi inicijator.
Kad mi dolazimo na vaše koncerte, to su naši trenuci opuštanja. Kako se vi opuštate?
Vrlo često uz knjigu, pogotovo kada pripremam neke uloge, volim onda pročitati sve što se odnosi na to operno djelo. Kada sam pripremao “Don Carla”, onda je bilo puno toga za pročitati o Verdiju, o Verdijevu “Don Carlu”, o Schillerovu “Don Carlosu”, o povijesnim činjenicama vezanim uz Don Carla. Eto, ako si želite zadati puno posla, možete si ga zadati.
Verdi je tu operu pisao 20 godina, a ona na pozornici traje četiri-pet sati. Postoji li neka veća pjevačka odgovornost kada znate da je u Verdiju to djelo sazrijevalo puna dva desetljeća?
Svakako. Verdi nam je upravo time dao do znanja da mu je jako stalo do tog djela, da je njime jako zadovoljan i da bi želio da bude perfektno. Sve vam to daje inspiraciju, ali i jako velik križ odgovornosti na leđima jer želite biti dostojni toga. Ipak, ne treba generalizirati jer neki su napisali genijalna djela u dva tjedna, što isto ima svoju vrijednost i zaslužuje poštovanje.
Među svim do sada otpjevanim opernim rolama ima li neka za koju biste mogli reći – e, to sam ja, to je moja rola?
Naravno, to vam je isto vezano s različitim periodima u životu. Kada sam počeo studirati, nedostižan mi je san bila Puccinijeva opera “La Bohème” jer se čovjek u tim studentskim danima vrlo lako može poistovjetiti s tom operom. Možete je osjetiti baš u srži. I onda kada vam se ta rola, taj Rodolfo, dogodi s 26 godina, puno ga drugačije pjevate nego s 40, jer sad je već prošao taj mladenački zanos i ta boemština. Ali onda vas s 40 zaintrigiraju neke druge uloge za koje ste s 26 godina mislili da ih nikada nećete pjevati i nisu vas kao takve tada ni zanimale.
Što bi vam sada bio izazov?
Uh, ima u Wagnerovoj literaturi podosta tih uloga o kojima se usuđujem razmišljati, a to je onda dobar početak da se čovjek usudi ići ih i pjevati. Što se tiče mog tipa glasa, nema baš previše toga u Wagnerovu repertoaru što bih mogao otpjevati, a nešto od toga sam već i otpjevao, recimo Erica u “Ukletom Holandezu”. Jedino što preostaje su “Majstori i pjevači” i, eventualno, “Parsifal”. Ali, uh... Mislim da još nisam dozrio u tom smjeru. Možda ćemo za pet godina moći razgovarati i o tome. Jer znate, prije kojih pet godina uopće nisam razmišljao o tome da ću pjevati ovo što sad pjevam.
HNK se nalazi na Trgu maršala Tita, što će još kratko biti njegova adresa jer će se ime trga mijenjati.
To je čista politika i tu stvarno nemam što reći. Meni je djed uvijek govorio: “Politike se mani jer, ako ideš s čistim namjerama u politiku, možeš vrlo brzo ostati oblaćen.” Za politiku je isto potreban poseban talent, poseban klik u glavi. A promjena imena? Meni ne smeta to ime kakvo je, ali mogu razumjeti da ima ljudi kojima to ime smeta, a mogu razumjeti i ljude koji kažu: “A zašto bi to nekome smetalo?”
Živjeli ste u zemljama u kojima postoji tradicija iskazivanja nezadovoljstva, izlaska na ulice. Mi smo u tom smislu posve apatičan narod. Bi li i naši ljudi malo glasnije trebali iskazivati svoje nezadovoljstvo?
Svakako. Malo smo prekomotni jer na kavi jako dobro znamo komentirati što sve ne valja, a kada stvarno treba izaći na prosvjed, onda nam se ne da. U zemljama poput Švicarske i oko posve običnih pitanja rade se referendumi. U Francuskoj ne daj Bože da netko nešto naumi učiniti seljacima, odmah svi oni izlaze na traktorima. A naši ljudi kroz ovo mlado doba demokracije u Hrvatskoj nisu shvatili da je to da oni izađu i bune se protiv nečega – njihovo pravo. Žalosti me takvo ponašanje našeg naroda jer bi nam u zemlji bilo bolje da je narod malo aktivniji. Čini mi se da je nakon Domovinskog rata cijeli taj politički sustav kod nas postavljen tako da samo eksploatira malog čovjeka, da su si političari složili cijeli sustav tako da pogoduje samo njima, a da nikome drugome nije na korist. A zaslužujemo puno bolje. Jako vjerujem u hrvatskog čovjeka jer sam u svom poslu upoznao jako puno ljudi. To su mahom sve dobri, iskreni i pošteni ljudi koji žive od svog posla, ali svi imaju problem jer im država onemogućava disati punim plućima. Pa zamislite, mi imamo više od 300 tisuća blokiranih građana. Kako je to moguće?! Ili to da netko može ostati bez kuće zbog samo 20 tisuća kuna duga? Narodu to ne pogoduje, no nekome sigurno pogoduje.
Prošle godine doživjeli ste osobnu tragediju, umrla vam je supruga. Kako pronaći snagu da se ide dalje?
E, to je pitanje koje si postavljam svaki dan i na koje još uvijek nisam našao odgovor. To je pitanje na koje ću možda moći odgovoriti za 10-15 godina. To je pitanje koje će mi sigurno visjeti nad glavom svih godina u kojima me moje dijete treba. Imam osjećaj da nemam snage, a onda se svaki dan ponovno dignem i snagu crpim iz malih detalja kao što je djetetov osmijeh, pogled. Sad smo nas dvojica jedan drugome podrška. No, kada se dogode takve večeri kakve su bile u Klovićevim dvorima, onda vam mogu reći da vam puno snage dolazi i od reakcije publike. Kada publika zadovoljna ode doma, to isto može biti inspirativno.
Krleža je davno rekao:"Sačuvaj me hrvatske kulture i srpskog junaštva!"...što očekivati od Hrvata kad ih godišnje 2 000 000 jednu knjigu ne pročita... Bitno je da su im prošteništa puna.