U kasnu jesen 2011. godine Zagreb je zatresla “Carmen”. Studentska produkcija Bizetove opere u Lisinskom bila je događaj sezone, predstava “nabijena energijom kao jedna manja atomska centrala”. A u samom epicentru tog spektakla bile su dvije studentice Muzičke akademije, dvije Carmen: Jelena Kordić i Ivana Srbljan. Mlađa Jelena bila je od Ivane starija po godini studija pa je nastupila na premijeri. Za nju je to ujedno bila i diplomska predstava. A godinu ranije obje su imale i operni debi na pozornici zagrebačkog HNK u Mozartovoj “Čarobnoj fruli”: Jelena kao Treća dama, a Ivana kao Treći dječak.
Ove subote, 24. listopada, obje će ponovo pjevati Carmen: Ivana Srbljan na premijeri u HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci, a Jelena Kordić na prvoj reprizi u zagrebačkom HNK, nakon što dan ranije, u petak, premijeru otpjeva nacionalna operna prvakinja Dubravka Šeparović Mušović. Bit će vrlo zanimljivo vidjeti kako su s njih dvije odrastale, razvijale se i stasale njihove Carmen. O tome, a i njihovim različitim putevima u proteklih devet godina, razgovarali smo s obje umjetnice uoči zagrebačke i riječke premijere.
Nakon što je diplomirala s “Carmen”, Jelena Kordić je zahvaljujući tadašnjem direktoru Opere Branku Mihanoviću počela dobivati uloge u zagrebačkom HNK, a Ozren Prohić ju je u više navrata bio angažirao u Rijeci.
– Nisam napredovala koliko sam mogla da sam bila negdje vani gdje se radi veći repertoar, ali sam neizmjerno zahvalna na prilikama koje sam ovdje dobivala – kaže Jelena Kordić koje se već tada odlučila i izborila za status slobodne umjetnice.
Prekretnica u njenoj karijeri bio je gotovo slučajan susret s jednim inozemnim agentom koji ju je čuo u Zagrebu i 2015. je uputio na audiciju u operni studio slavne Semper Opere u Dresdenu. Mlada pjevačica je bez razmišljanja spakirala kofere i tada još bez ikakvog znanja njemačkog jezika otišla na audiciju. I bila primljena. Jednu je sezonu provela na angažmanu u Gradskom kazalištu u Braunschweigu, a sada je već više sezona stalna članica i solistica opernog ansambla Nacionalnog teatra u Mannheimu. To je kazalište koje, nakon Deutsche Opere u Berlinu, ima najveću pozornicu u Njemačkoj pa se Jeleni HNK sada na trenutke čini kao dječje kazalište. Ali, mnogo više od ogromne pozornice Jeleni u Mannheimu znači rad s tamošnjim generalnim muzičkim direktorom Alexanderom Soddyjem, dirigentom kojeg su bečki kritičari nedavno usporedili s Carlosom Kleiberom.
Uz Charlotte u “Wertheru”, Humperdinckovu Hänsel te njoj do sada najdražu ulogu Oktavijana u “Kavaliru s ružom”, Carmen je ostala svih tih godina važna u umjetničkom životu i razvoju Jelene Kordić. Pjevala ju je u Braunschweigu, a potom krajem prošle godine i u Mannheimu, u produkciji zbog koje čitav ansambl i autorski tim s uzbuđenjem čeka ovogodišnje proglašenje dobitnika najveće njemačke kazališne nagrade Faust. Mannheimska Carmen nominirana je kao najbolja operna predstava u cjelini.
– Svojevrsni vrhunac karijere bit će mi na proljeće Carmen u Dresdenu, u produkciji u kojoj sam do sada gledala po mojem mišljenju najveće Carmen današnjice, Gruzijku Anitu Račvelišvili i Francuskinju Clémentine Margaine – kaže Jelena Kordić, nadajući se, naravno, da će koronavirus sve to dopustiti. Posljednja predstava u kojoj je pjevala prije dolaska u Zagreb bila je “Norma” 10. ožujka, a premda je kazalište u Mannheimu sada opet otvoreno, do daljnjega su odgođene čak tri premijere u kojima Jelena Kordić treba nastupiti u ulogama kojima se osobito veseli: kao Brangena u “Tristanu i Izoldi”, Preziosilla u “Moći sudbine” te kao Kompozitor u “Arijadni na Naxosu”.
Iskustvo Ivane Srbljan bilo je bitno drugačije, osim što je i nju u odlučujućem trenutku dodirnuo prst sudbine. Premda je za studentsku Carmen dobila Rektorovu nagradu, domaće operne pozornice za nju su ostale zatvorene i dvije godine nije bilo na vidiku predstave s kojom bi diplomirala. I zato si je 2014. godine diplomsku predstavu organizirala sama. U koprodukciji s Teatrom ITD i s Hrvatskim komornim orkestrom izvela je monooperu “Ljudski glas” (La voix humaine) Francisa Pulenca, na tekst Jeana Cocteaua, uz veliku podršku svog komentora Berislava Šipuša koji je dirigirao.
– Tada sam već bila odlučila da ću svakako otići iz Hrvatske i već sam imala poziv na usavršavanje u Walesu. Ali, taman kad odlučite jedno, sudbina vam pošalje nešto drugo. Za mene je to bio poziv Marina Blaževića u Rijeku gdje mi je ponuđen stalni angažman. To je danas, a osobito za mlade pjevače koji su tek diplomirali, prilika koja se vrlo rijetko pruža. Ne može se napredovati bez rada na sceni i ja sam se tu našla izuzetno privilegirana pa sam priču o odlasku van ostavila po strani – kaže Ivana Srbljan.
Međutim, angažman u Rijeci nije ju spriječio, nego čak i pomogao, da proteklih godina zabilježi i lijep broj nastupa na stranim pozornicama u Italiji, Mađarskoj i Finskoj, a intenzivno kao koncertna pjevačica surađuje sa Simfonijskim orkestrom RTS-a i maestrom Bojanom Suđićem u Beogradu. Tako je, na temelju sjajnih nastupa u kući i vani, zaslužila i status prvakinje Opere HNK Ivana pl. Zajca, gdje ju je, na samom početku, opet dočekala – Carmen.
Bio sam na toj eksperimentalnoj predstavi komorne Carmen na pozornici sušačkog HKD-a i nikada neću zaboraviti habaneru koju je Ivana Srbljan otpjevala u potpunom mraku. Bili smo okruženi čistom slijepom ljubavlju u glasu Ivane Srbljan – Carmen.
Ta je predstava poslužila kao temelj i za produkciju Carmen u pulskoj Areni, koja će, sada opet u novoj prilagodbi, napokon zasjati i na matičnoj velikoj pozornici riječkog HNK.
Ivana Srbljan u međuvremenu je kao Carmen nastupila u Finskoj, kao i u splitskoj produkciji u režiji Dore Ruždjak. Za razliku od Jelene, čiji je debi u “Tristanu” u Mannheimu zbog pandemije odgođen, Ivana je u Rijeci svoj repertoar, uz druge uloge, obogatila i Wagnerovom Brangenom. Ta je uloga jako važna i draga svakoj mezzosopranistici s vagnerijanskim ambicijama i sposobnostima, a to su i Jelena i Ivana.
Novu zagrebačku Carmen postavlja slavni francuski redatelj i stari znanac hrvatske publike Arnaud Bernard, a dirigent je Marcello Mottadelli. Riječku predstavu potpisuju kao autorski tim Marin Blažević, Alan Vukelić, Sandra Dekanić i Selma Banić, a dirigent je Valentin Engel.
Ali, u epicentru će opet biti Carmen, sudbinska uloge dviju sjajnih mezzosopranistica iz ove priče.
– Carmen me je obilježila, ona me mučila i ona me oslobađala. Ja i ona imamo “love-hate” odnos. Nakon svih propitivanja, izazova, sumnji i iskušenja ona mi se svako malo vraća kao test koji mi pokazuje gdje sam, sama sa sobom i u operi. Igram se s interpretacijom, ona nikad nije ista. Nekad će biti agresivnija, nekad nježnija, nekad ženstvenija, nekad muškobanjastija. U svakom slučaju ona je u mom životu konstanta i učiteljica – govori Ivana Srbljan, uvijek sklonija naglasiti kod Carmen nježnost i ženstvenost istaknutu i u noveli Prospera Mériméea koja je prethodila operi.
– Sada vidim da sam prije devet godina zapravo bila još djevojčica koja nije mogla razumjeti svu snagu i dubinu Carmen. Ja se moram uvijek prilagoditi koncepciji predstave, ali da je ja režiram, Carmen bi bila “femme fatale”, ali pomiješana s djetetom, vrckasta žena, zavodnica i iznimno pametna osoba koja je na cesti učila sve svoje znanje i morala se sama izboriti za sebe – kaže Jelena Kordić. Dodala je i da vrlo često veću naklonost publike na kraju osvoje i Don José i Micaëla i objasnila zašto:
– To je zato što se ljudi poistovjete s likovima, a Carmen žene ne vole, a muškarci je se boje.
*** Nakon završetka pisanja ovog teksta iz riječkog HNK stigla je obavijest o zatvaranju kazališta na dva tjedna zbog pozitivnog testa na koronu troje članova Zbora, zbog čega se i premijera Carmen nažalost odgađa.
