Svjetski slavan njemački umjetnik i središnja figura umjetničke avangarde 1970-ih i 80-ih godina, Frank Uwe Laysiepen poznatiji kao Ulay, preminuo je u 76. godini života u Ljubljani u kojoj živi od 2009. Uzrok smrti još nije poznat no zna se da se borio s agresivnim rakom limfnih čvorova dijagnosticiranim mu još 2011. o čemu je Damjan Kozole 2014. snimio i dokumentarni film "Projekt: Rak". U njemu je pratio Ulaya na putu njegova do tada najvažnijeg umjetničkog i životnog projekta - borbe sa bolešću i preživljavanja, a na zagrebačkoj premijeri Ulay se i osobno i pojavio.
Rođen je 1943. godine u Solingenu, a 1968. bježeči, između ostalog i od vojne obveze, odlazi u Nizozemsku u kojoj već tada vlada vrlo liberalna klima. Bio je jedan od prvih zagovornika multidisciplinarnih performativnih praksi koje prkose svim konvencijama. Volio je naglašavati kako nije kršten, nema svoju religiju, nikad nije završio školu, nije imao formalno obrazovanje te da je samouk.
Kao umjetnik istaknuo se još sredinom 1970-ih, kroz svoje radikalne i intimne akcije i istraživanja tijela iz čega su nastali opsežni ciklusi radova koji su uspostavili novu vezu između fotografije i performansa. U potrazi za samoidentifikacijom 1976. godine u Amsterdamu doživljava i sudbonosan susret s Marinom Abramović. Stvarali su glasovite Relation Works u kojima su preispitivali uvriježena poimanja roda i istraživali fluidnost između muškog i ženskog, a istovremeno su u svojim emocijama nabijenim, dugotrajnim i intenzivnim performansima pomicali granice tijela. Ulayeva predanost istraživanju i proširivanju fotografije kao medija otvorila je nove horizonte u umjetnosti performansa.
U doba svoje najveće ljubavi, a par su bili 12 godina, Ulay i Marina Abramović govorili su o sebi kao o 'dvoglavom tijelu', odijevali se jednako i ponašali se poput blizanaca (rođeni su, inače, na isti datum, 30. studenoga).
- Tijelo je medij izražavanja, a paradoks je to što sam ga ja nastojao autodestruktivnim performansima, zapravo – poništiti. Bilo je to divlje vrijeme i puno sam se ozljeđivao. Ono što sam radio s Marinom Abramović bilo je unakazivanje, autoagresija. To nije bilo zdravo, ali učinilo me snažnijim. Kao što je govorio Nietzsche, ono što vas ne ubije... - govorio je Ulay.
Primjerice, performans 'Breathing In/Breathing Out' snimljen je 1977. u Beogradu, a tijekom njega Marina i Ulay jedno od drugog su udisali zrak 17 minuta, nakon čega su se onesvijestili. Legendarna je i ‘Imponderabilia’, performans također iz 1977., snimljen u Bologni, u kojemu su dvoje umjetnika goli stajali na uskom ulazu u galeriju.
Ipak, jedan od najpoznatijih performansa 'Ljubavnici: Hod po Velikom zidu' iz 1988., u kojemu je svatko krenuo sa svoje strane Kineskog zida. Šješačili su danima i sreli se u sredini. Tu su se zagrlili i prekinuli, odlučivši da se više nikad neće vidjeti.
Vidjeli su se ipak 2010. njujorškoj MoMA-i, na njenoj izložbi 'The Artist is Present', tijekom koje je ona u izložbenom prostoru sjedila osam sati dnevno tri mjeseca dok je bilo tko mogao sjesti preko puta nje.
Usprkos tužbi za kršenje autorskih prava koju je Abramović izgubila, uspjeli su opet postati prijatelji. Marina ga je pozvala i na svoju lanjsku retrospektivu u Beograd, ali zbog bolesti nije uspio doći.
Abramović se oglasila i na društvenim mrežama, napisavši da je "Ulay bio izniman umjetnik i ljudsko biće. Utješno je znati da će njegovo nasljeđe i njegova umjetnost živjeti zauvijek".
