Ove čudne 2020. bilježi se 60 godina pogibije Alberta Camusa u bizarnoj automobilskoj nesreći na zaleđenom putu. U trenutku smrti taj književnik, novinar, buntovnik, filozof, borac, Nobelovac, velikan, ima svega 46 godina, proživio je kratak, buran i iskrzan život i ostavio djela koja ne prestaju biti predmetom čitateljskog interesa. Izazivaju nove polemike i tumačenja, a jednako je misteriozna i njegova smrt o kojoj je skrojeno nekoliko teorija zavjere.
Međutim, ono čega se sjeća njegova kći Catherine Camus, nije Alžirac kojeg se zemlja njegova rođenja klonila kao kolonijalista koji prezire Arape, niti Francuz kojeg se Francuska odriče zbog sporosti establišmenta da ga prepozna, pa čak ni antikomunist kojeg su se zbog tog uvjerenja, kažu neke teorije, Rusi možda riješili ili ne.
– Je li ga ubio KGB? Ne znam niti to želim znati. Za mene on je bio samo otac kojeg sam izgubila. Dovoljno grozno je što sam ga izgubila u 14. godini života, a ideja da je to možda učinjeno namjerno jednostavno mi je nepodnošljiva. U konačnici, rezultat je isti. Umro je – kazala je medijima Catherine Camus zahvaljujući kojoj se i u Zagrebu u povodu godišnjice Camusove smrti do 10. siječnja 2021. u Francuskom institutu može pogledati izložba portreta i obiteljskih fotografija iz osobnih arhiva obitelji, a inspirirana je knjigom “Solitaire, solidaire” koju je ona i napisala.
Kada je 1957. osvojio Nobelovu nagradu za književnost, Albert Camus imao je 44 godine. U svojem dnevniku prilično je suzdržano tada zapisao: “Nobel. Neki čudan osjećaj melankolije.“ Autor “Stranca” osjećao se vrlo osamljeno. Na desnici, na ljevici, u Alžiru, u Francuskoj, napadali su ga sa svih strana. Godinu dana prije objavio je “Pad”, remek-djelo prožeto boli i ironijom u kojem je njegova supruga Francine vidjela aluziju na njegove pokušaje samoubojstva. Nakon toga slabo piše i rijetko govori. Šezdeset godina nakon njegove smrti, mnogo je manje osamljen. Čita ga se i citira od Kine do SAD-a.
Albert Camus rođen je 7. studenoga 1913. u alžirskom gradu Mondovi u francusko-alžirskoj obitelji. Obitelj mu je bila vrlo siromašna. Njegova je majka bila španjolskih korijena i napola gluha, a otac Lucien poginuo je 1914. u bitci tijekom Prvog svjetskog rata. Godine 1923., kao državni stipendist, upisuje gimnaziju, a poslije i filozofiju na Sveučilištu u Alžiru. Strasno je volio nogomet, bio iznimno talentiran i razmišljao o karijeri profesionalnog sportaša. Na putu da to realizira radio je razne poslove, bio učitelj, prodavač automobilskih dijelova te čak i meteorolog. Fakultetu i knjigama vratio se tek oboljevši od tuberkuloze zbog čega je stala njegova sportska karijera. Instituciju braka smatrao je neprirodnom, ipak oženio se matematičarkom i pijanisticom Francine s kojom je 1945. dobio blizance Catherine i Jeana. Brak ga nije spriječio da ima niz afera, a najpoznatija je ona sa španjolskom glumicom Marijom Casares s kojom je za 15 godina veze razmijenio 865 intimnih pisama. Unatoč pacifizmu, bio je dobrovoljac za oružanu borbu protiv fašizma; u to doba je ljevičar, ali protivi se komunizmu. Nije padao na idealno društvo tipa komunizma za koji je navijala ugledna grupa francuskih intelektualaca, među kojima i njegov veliki prijatelj Sartre. Camus je protiv totalitarizma bilo koje vrste, trpi napade s intelektualne ljevice, a 1951. nakon objavljivanja “Pobunjenog čovjeka” puca i prijateljstvo sa Sartreom. Kako navodi Hrvatska enciklopedija, početna etapa njegova stvaralaštva bio je “ciklus apsurda” u kojem izdaje roman “Stranac”, drame “Nesporazum” i “Kaligulu” te esej “Mit o Sizifu”. Likovi tih djela, iznikli iz egzistencijalističkog ozračja, izjedani besciljnošću života, rascijepljeni između ravnodušnosti svemira i licemjerja društva kojemu se moralne vrijednosti zasnivaju na laži. U kasnijim djelima distancira se od egzistencijalističkog nihilizma i zagovara pozitivne vrijednosti ljudske solidarnosti; kao odgovor na apsurdnost svijeta, nasilje i patnju, nudi suosjećanje, milosrđe i poštenje. Ne uspijeva dovršiti dugo najavljivanu romansiranu autobiografiju. Knjiga koja sadrži trećinu planirane građe pojavit će se tek 1994. pod naslovom “Prvi čovjek”. Tijekom 1950-ih, Camus je velik dio svog rada i aktivizma posvetio ljudskim pravima. Godine 1952. odbija suradnju s UNESCO-m i javno prosvjeduje zbog primanja Španjolske, kojom je tada vladao Franco, u njihove redove. Prosvjeduje i protiv komunističke represije Sovjetskog Saveza pri gušenju ustanka u Istočnoj Njemačkoj, prosvjeda u Poznańu i mađarske antikomunističke revolucije.
Camus je poginuo 4. siječnja 1960. u okolici Sensa. Vozio je njegov prijatelj i izdavač Michel Gallimard (također je poginuo), a išli su u Pariz gdje je tadašnji ministar kulture trebao objaviti ime pariškog kazališta koje je država Camusu dala na raspolaganje. U džepu Camusova kaputa pronađena je neponištena karta za vlak što je stvorilo dodatan misterij oko njegove smrti jer nitko nije saznao zašto je na kraju pristao putovati automobilom, kojeg se kao prijevoznog sredstva uvijek bojao. Pokopan je u Lourmarinu. Godine 2009. tadašnji francuski predsjednik Sarkozy inicirao je da se njegovo tijelo premjesti u Pariz u Pantheon, no to se nije dogodilo. U konačnici, sam Camus to ne bi ni odobrio, tvrdi njegova kći.
Mnogi su se Camusa, osim zbog obljetnice smrti i čitajući ga, ove godine prigodno sjetili u jeku pandemije citiravši njegovo djelo “Kuga” u kojem Camus piše: “Elementarne nepogode su doista obična pojava, no ljudi u njih teško vjeruju kad ih snađu. Svijet je doživio toliko kugâ koliko ratova, a ipak kuge i ratovi zateknu ljude uvijek nepripravne. (…) Kad bukne rat, ljudi kažu: ‘To neće trajati, to je preglupo!’ Rat je zacijelo ‘preglup’, ali to ne smeta da ne bi trajao. Glupost je uvijek uporna, svijet bi to primijetio kad ne bi uvijek mislio samo na sebe. (…) Čovjek drži da je to nešto irealno, ružan san koji će proći. Ali ne prolazi nego se nastavlja, a prolaze ljudi i to ponajprije humanisti, jer nisu poduzeli mjere opreza.”
Velik život velikog čovjeka ovdje je ispričan kratko, u natuknicama, koga zanima više preporučujemo i film “Životi Alberta Camusa” Georgesa-Marca Benamoua koji prati zagrebačku izložbu.
