Općenito gledajući, bio je zadovoljan odjekom: „Nultu toleranciju“ su pohvalili oni koji su je trebali pohvaliti, prešutjeli oni koji su je trebali prešutjeti, negdje između zalomio se notorni Sambolić, pun suzdržanog bijesa i zavisti, ali on je svoje rang-liste ionako slagao od onih s kojima se još nije posvađao. Čak je i njega doživio kao kompliment jer je Samba takve pamflete obično prepuštao nekima od avatara kakve je imao po svim režimskim redakcijama. Ali, jedno je bilo točno – knjiga u osnovi jest bila svojevrsna invektiva, nasrtaj na ministra Sigura i na cjelokupnu kulturnu i obrazovnu politiku njegove stranke. Druga stvar su Sambolićeve frustracije i činjenica da taj nekadašnji cimer iz studentskog doma na Savi, zaglavljen u sve tješnjoj tintarnici, već godinama ispisuje jedan te isti tekst. Samba de uma nota, kako mu je Kuljiš spustio u jednoj od svojih toksičnih paskvila.
Sambolićevu kolumnu Suzana mu je uspjela forvardirati još prije nego je objavljena. Kad ju je uvalio u izdavački savjet Nezavisnog glasnika, razlog nisu bile usluge toga tipa, ali pokazala se spretnijom nego što je očekivao. Nakon što je doktorirala, u rijetkim javnim prilikama predstavljao bi je kao „suradnicu na projektu“, ali kad se to s vremenom počelo širiti, a širenjem dobivati prizvuk neke posprdne šifre, sklonio ju je u zavjetrinu i samo u situacijama u kojima se akademski svijet i inače pojavljuje u velikim pakiranjima – kongresi, simpoziji, savjetovanja – vodio je isključivo u hotele u kojima je, barem među konobarima, znanstvena titula još nešto značila. Hvar, Korčula, Dubrovnik, Bled... Isključivo u odvojene sobe, čime je na rafiniran način samo pojačavao jal među kolegama.
Još od vremena kad mu je bila doktorandica postojano ga je grijala pomisao na te raskošne dojke (koje je voljela izlagati po saunama) i na duboke drhtaje koji su prethodili njezinu orgazmu. U posljednje vrijeme počela je pokazivati napadnu brigu za zdravlje. Obje bake umrle su od raka. Ultrazvuk joj je sredio u Mammoguardu, kod prijatelja, povratnika iz Švicarske, na stroju koji je upravo stigao iz Houstona. Na sreću, bez ikakvih indikacija.
– Ako ih ikada budeš morala rezati, ostavi mi jednu za uspomenu.
U danima ovulacije bila je agresivna, sklona uvredama i naglašeno ljubomorna. Tada se jasno vidjelo kako među njima ima puno oštrijih razlika od one u godinama. Ali, bilo je lijepih dana.
– Poklonit ću ti jesen svog života – znao bi joj otpjevati na uho, na kraju pokojeg opuštajućeg vikenda – quel che resta della mia gioventu’.
Na veliku obljetničku izložbu Sigurova Ministarstva otišao je, naravno, sa ženom i djecom. Svojevrstan problem u aranžmanu ležao je u činjenici da mu je taj mutavi ministar bio šurjak. Polubrat njegove supruge. Pomalo depresivnu provincijalku, koja mu je uvaljena podvalom roditelja – i njegovih i njenih – još dok su svi skupa živjeli u Sisku, u intervjuima je nazivao svojom najvećom kritičarkom. Bilo bi preuzetno reći da se tim prozirnim ustupkom iskupljivao za činjenicu da je sa sobom vodi još jedino na polnoćku. Vera nije bila glupa, daleko od toga, omiljena nastavnica matematike i fizike u prestižnoj gimnaziji, ali njena potreba za formom ni nakon toliko godina braka nije popuštala – dapače – a javne komplimente, čak i kad su bili sasvim rutinski, oduvijek je smatrala obveznim dijelom forme. Djecu je odgojila kao saveznike i tu joj nije mogao ništa zamjeriti. Pristojni, odgovorni mladi ljudi, lišeni posebnih talenata i posebnih ambicija, neskloni zadržavanju daleko od kuće, a kamoli zovu velikih pozornica. Znao je da će mu biti podrška u starosti: djeca doduše već dugo ne osjećaju potrebu za ocem, ali spremnost kojom preuzimaju obveze ulijeva povjerenje.
Sigur je u trenutku kad završava rad na izložbi znao da je „Tolerancija“ u tisku i vjerojatno je mogao pretpostaviti njezin sadržaj, ali bio je u potpunoj pat-poziciji. Novac je dobio sa strana koje su postavljale isključujuće uvjete i tu se, zapravo, vidjelo koliko je kratkovidan. Naprosto glup. Bili su još klinci kad su ih zajedno primili u Partiju i već na banketu u sisačkom Domu JNA, gdje su šuru Sigura odredili da se u ime iniciranih omladinaca obrati prisutnima (nezaboravna galerija tupih, mesnatih fizionomija iz prvog reda), sva su njegova ograničenja izbila u nekoliko zajapurenih i mucavih minuta. Za osnove parlamentarnog bontona poslije će biti prekasno; problem muškaraca iz te obitelji jest kako s oponentima razgovarati goloruk. Ali zanimljivo je da je baš tromi dogmat, štreber potpuno nesvjestan transformacijskih moći Partije, imao tako jaku, gotovo neizlječivu potrebu za utrkivanjem.
– Nedostaje mu samo malo socijalne inteligencije – branila bi ga sestra. Odmahnuo bi rukom, za nijansu pregrubo.
– Inteligencija koja nije socijalna naprosto nije inteligencija.
Osim toga, šuro je sebe doživljavao preozbiljno, a to je znak da je u pubertetu nešto pošlo po zlu. Ili da je u međuvremenu upao u loše društvo, što je opasnost koju u politici nikako ne treba podcjenjivati. I sad, kad mu je pružena prilika da unutar svoga ministrovanja spasi što se spasiti dade, bilo je jasno – od prvih najava, pa sve do smušene pojave u Otvorenom – kako će se rukama i nogama koprcati da dokaže ne samo opravdanost onoga što je nazivao ključnom točkom svoga mandata, nego i samu ideju koalicije u koju više nije vjerovao nitko ni u Vladi ni u oporbi. Togonal ga je te večeri ispreskakao „ko svinja korito“, kako bi rekli na Baniji.
Otvorenje se tako pretvorilo u predvidljivi fijasko: premijerka nije došla, predsjednik je poslao savjetnika, predsjednik Sabora ispričao se prehladom, Kaptol je delegirao nekog nižerangiranog homoseksualca. Nikog bitnog ni iz Matice, ni sa Sveučilišta, pojavio se tek predsjednik Akademije, već odavno na glasu posvuduše, a iz Vlade samo onih nekoliko kolega koji su se ionako spominjali na navodnoj listi za odstrel… Sad možemo mirno na ljetovanje. Za Dan Oluje u planu je ručak s premijerkom, krajem rujna gostovanje kod Stankovića. Rekonstrukcija Vlade ide na jesen, a eventualni izbori, ako baš dođe do frke, tek iduće godine. Suzanu će do tada uspjeti uvaliti u Rektorat gdje će mu (čak i ako se u međuvremenu uda) biti stalno pri ruci. Treba misliti na penziju. Prošlog mjeseca na Hvaru spopala ju je kratkotrajna nesvjestica, prestrašio se da je opet trudna, ali ispalo je da je bila posrijedi samo jedna od njezinih afektacija. Te medene predstave ipak će do daljnjega morati staviti pod kontrolu, posebno u uvjetima konzervativne rekonkviste koja se može očekivati. Osim toga, sad je treba pogurnuti u Nadzorni odbor Nezavisnog, a čim board shvati, pomoći će im da shvate, da je to „izvor blizak Vladi“, onda će šef zauzvrat narediti Sambi da iz tih stopa zamoli – lijepo zamoli – novog ministra za intervju. Kanio je poentirati rečenicom koja mu se učinila vrlo prikladnom za naslov: Vratit ću dostojanstvo resoru. Međutim, brzo je uočio provincijalni mesijanizam koji izbija iz te pomalo patetične fraze. Dakle, ovako: najprije će pohvaliti svog prethodnika i sve, sve što je napravio za protekle dvije i pol godine mandata, a zatim će u nastavku intervjua to „sve-sve“, (uključujući i Sambolića) satrti u prah i pepeo. Negdje usput spomenut će suprugu i njezine „poticajne primjedbe“.
Kad čovjek zrelo pogleda – shvatio je to valjda još u Domu JNA – život se sastoji od malih zadovoljstava. Moglo bi se konkretnije reći: od povezivanja malih zadovoljstava.
Priča svojom ekstra zanimljivom fabulom, neponovljivom književnom strukturom i nepredvidljivim poentiranjem na samom kraju toliko zanimljiva da bih je, da sam vidovit, najradije preskočio. Red politike, red JNA, red komunista i malo Crkve u Hrvata; sasvim prihvatljivo za jednog kandidata za članstvo u HAZU. Na žalost, nedostatno naziva kratke priče. Gospodine Cvetniću, držite se Vi ipak romana, kratku formu ostavite majstorima (kojih nema puno).