Zbirka priča bosanskohercegovačke autorice Nade Kaurin Knežević (rođene 1986. u Banjoj Luci) ima na svom početku i svojevrsnu ‘uputu’ za upotrebu. Naime, svaka njezina priča uz naslov nosi i svojevrsnu oznaku. U Međunarodnoj klasifikaciji bolesti oznake od F00 do F99 rezervirane su za duševne poremećaje i poremećaje ponašanja. No bez straha! “Dijagnoza” nije zbirka o luđacima, kako bi se to bez političke i ine korektnosti reklo, već ona govori o svakome od nas. Dijagnoze koje je ispisala ova autorica zapravo su dijagnoze života, a ne dijagnoze poremećaja. A to što nam je život u teškom poremećaju, sasvim je drugi par rukava.
Mnogo je ovdje različitih tema, mnogo crtica iz svakodnevice, mnogo likova u čijim se vrlinama i manama nije teško prepoznati, mnogo životnih drama koje to zapravo i nisu. Kroz te i takve slike i priče autorica vješto barata emocijama: bilo da se radi o umornim ljudima koji su uspjeli odustati od života i sebe samih, sve do onih koji se batrgaju u nepostojećim odnosima, ljubavima, vezama.
Ljudi se ovdje voze u tramvajima, idu na ručkove i tulume, rade, padaju u nesvijest od gladi, stavljaju djecu na spavanje, peru posuđe nakon ručka... Ljubavi nestaju jer su se potrošile, a baš tako nestaju i ljudi. Svaka priča za sebe doista donosi dijagnozu, te nam ravno u lice baca sliku našeg svijeta za koju smo sami krivi.
Negdje usput, dok lažiramo statuse na društvenim mrežama i ‘lakiramo’ prizore iz vlastitog života i postojanja, dok iz sve snage pokrivamo svoje i tuđe (što stvarne, što umišljene) mane kako bi baš svi ljudi oko nas bili dostojni mjesta na našem virtualnom profilu, kao da smo izgubili ne samo doticaj sa životom i stvarnošću već i ono malo zdravog razuma koji pali crveno svjetlo na semaforu životnih budalaština. I baš zbog toga svaka od ovih priča nudi i svojevrsnu utjehu, spoznaju da u našim osobnim ‘porećajima’ nismo sami, da i drugi u suzama i sami čekaju nove godine, a na Fejsu lažu kako im je baš divno.