Odavno je postalo prilično izlizano, moramo priznati, govoriti o nečijoj prozi kao generacijskoj ili nekom autoru kao glasu generacije. Međutim, teško je pobjeći od takvih odrednica kada govorimo o novom romanu Andrije Škare, “Dva prsta iznad gležnja”. “Andrija Škare majstorski je ispričao priču o jednom odrastanju, o mladosti koja je sazrijevala paralelno s mladom hrvatskom demokracijom boreći se sa svime što joj je stajalo na putu”, stoji, uostalom, i na poleđini korica romana. I to je sasvim točno – kao što ne možemo izdržati a da ne kažemo da je ovo bar jedan od glasova jedne generacije, ne možemo ne priznati da tu govorimo o jednoj veoma specifičnoj generaciji. Onoj koju je u nekoj najnježnijoj dobi zahvatio rat, pa vrtlog tranzicije i politike, a bjesomučno traganje za nacionalnim identitetom poklopilo se s mladenačkim traženjem vlastitog identiteta.
Oda svakodnevici
Na naslovnom mjestu romana, dva prsta iznad gležnja, nalazi se, naime, tetovaža naslovnice albuma Velvet Undergrounda trinaestogodišnje Monike – koju su joj, u neobičnom obratu događanja, odabrali roditelji. S tom tetovažom i glazbenim hommageom (kojima knjiga naprosto obiluje do te mjere da poziva da je čitate s otvorenim YouTubeom) započinje roman, za koji na trenutke zaboravljamo da je fikcija te u njega gledamo voajerski, kao kroz prozor u nečiji život. Suzdržavajući se pritom od kvarenja radnje i događaja u romanu, možemo o njemu konstatirati nekoliko stvari – u njemu nema ludih zapleta, nadnaravnih događaja ili nevjerojatnih otkrića. Mjesta i događaji o kojima Škare piše stvarna su mjesta i stvarni događaji: izlasci u Lapidarij i Krivi put, koncert Loua Reeda u Grazu 2003., pa i smrt Franje Tuđmana u gluho doba noći koja prekida jedan rođendanski tulum. “Dva prsta iznad gležnja” mala su oda čovjeku i njegovoj svakodnevici, jednom životu koji naizgled nije materijal za književnost, a o kojem se itekako mnogo može napisati.
– Ja se trudim pisati ono što i sam volim čitati – kaže Škare. A voli čitati upravo to, odsječke života u kojima se ne događa ništa grandiozno jer život je, kaže, napravljen od svih silnih malih situacija koje se svaki dan događaju. Usponi i padovi, radosti i bolesti, ljubav, smrt i oni najobičniji dani.
– Kada izvadiš zub – kaže Škare govoreći iz iskustva budući da je netom prije našeg intervjua baš izvadio zub – nije to neka velika tema za književnost, ali tebi je to realna drama. Ti si glavni lik svog života i o tom vađenju zuba mogu se napisati vrlo zanimljive stranice. Baš mi je bio cilj napisati knjigu koja će biti nekakav odsječak života u kojem se nije dogodilo ništa spektakularno, ali ima jako puno spektakla u tim malim, svakodnevnim stvarima.
– Vjerojatno pišem generacijski – nastavlja on, ali u stvari piše o onome što najbolje poznaje. I nije to izgubljena generacija, kakvom je mnogi prozivaju – ni više ni manje izgubljena nego neka druga.
– Naše djetinjstvo i mladost obilježili su rat i politika. To je također jedan od momenata u romanu. Ja sam tek kasnije shvatio koliko je u stvari tužno da sam toliko puno znao o politici kad sam imao 12-13 godina. Dobro je biti informiran, ali mi smo nažalost znali mnogo više od toga. I to je silno utjecalo na nas. Ipak, ne biraš gdje ćeš se roditi, eventualno možeš napraviti najviše od toga što si dobio – kaže.
A ono što bi nam se na prvi pogled moglo učiniti neobično jest da je glavna protagonistica, a i većinska fokalizatorica romana – žena. Točnije, Monika koja iz trinaestogodišnje djevojčice preko 200-tinjak stranica knjige odrasta u ženu. Prvi pogled tu bi nas mogao zavarati jer prvo čitanje uvjerit će nas da tu nema ničeg čudnog, nespretnog ili jednostavno nesretnog kao što to obično biva kada muškarci pišu žene. Već su mu se javile neke čitateljice, kaže nam Škare, koje također tvrde da ni u jednom trenutku nisu osjetile da je knjigu pisao muškarac. I to ga neizmjerno veseli.
Ženska perspektiva
– U stvari, tu sam knjigu počeo pisati prije deset godina i potpuno zaboravio da postoji. Slučajno sam na nekom starom hard disku našao početak rukopisa i prije godinu-dvije odlučio ga nastaviti. Prije deset godina htio sam to pisati iz perspektive žene, djevojčice, da vidim što bi se njoj moglo događati, koliko bi njen svijet bio drukčiji od muškog. A sada, kad sam knjigu završavao, shvatio sam da, iako smo u 21. stoljeću i svijet je otišao naprijed, i dalje su ženski likovi u književnosti nerijetko svedeni na stereotipe, a htio sam se poprilično maknuti od toga. Čini se kao da uvijek imaš ili majku koja je dobra i lijepa ili fatalnu ženu koja slama srca ili kurvu ili prijateljicu... Ja sam htio pisati o ženama koje su sve to i ništa od toga, koje su žene s velikim Ž, koje su svuda oko nas i oko mene, žene iz stvarnoga svijeta koje nisu stereotipne, nego su kompleksna ljudska bića – kao što uostalom i jesu.
