Ovih se dana Željko Königsknecht po Satiričkom kazalištu Kerempuh šeta u dugačkom kupaćem ogrtaču i svima objašnjava: “Da se lakše naviknem.”
Vjerniji originalu
A naviknut se mora na reverendu jer njemu je pripala glavna uloga u Svećenikovoj djeci, djelu Mate Matišića, koje nakon superuspješnog filma (više od 155 tisuća gledatelja) postaje i predstava u Kerempuhu. Teatarsku verziju priče o svećeniku koji natalitet podiže bušeći kondome režira Mario Kovač, koji kaže:
– Svećenikova djeca jesu priča napisana za kazalište i mi smo puno vjerniji autorovu originalu. Glavna razlika prema filmu jest u godinama glavnih junaka. Brešan je iz svojih scenarističkih razloga glavne glumce pomladio za petnaestak godina, što je tim likovima donijelo drugu vrstu ambicije. Njegov svećenik, kojeg sjajno glumi Krešimir Mikić, želi uspjeti u crkvenoj hijerarhiji. Usto, mi u predstavi nismo na otoku i nismo ni u jednom točno određenoj hrvatskoj regiji. Nismo htjeli ni Zagoru, ni Dalmaciju, ni Slavoniju, ni Liku – kaže Kovač i objašnjava da je u predstavi Kerempuha radnja smještena na selo, ali selo koje bi moglo biti bilo gdje u Hrvatskoj, jer to i jest priča koja se može dogoditi u bilo kojoj regiji jer je natalitet podjednako ugrožen svuda.
Ovdje se smijemo sebi
Likovi u predstavi imaju od pedeset do šezdeset godina, nitko nema djecu i zato su njihovi motivi drugačiji.
– To su dublji, ljudskiji motivi – kaže Kovač i nastavlja:
– Tako smo dobili intimniju priču u kojoj svatko na mjesto domovine stavlja sebe. Njihovi su razlozi nužno i sebičniji, ali sve to daje drugu vrstu dinamike, ali i drugu vrstu komike. Sudeći po svemu, riječ je o komediji iza koje se skriva i puno suza, a s takvom se ocjenom slaže i redatelj:
– To jest komika u kojoj se smijemo sami sebi, a ne slabostima drugih. Publika zrelije dobi će, naravno, u tome iščitati sebe, a oni mlađi će eventualno otkriti ono što ih tek čeka u životu.
Pitamo ga stoga je li velika zamka raditi priču koju publika tako dobro poznaje.
– To je u našoj profesiji uobičajeni dio posla. Evo nedavno je bila premijera Diplomca i naravno da svatko ide u kazalište sjećajući se filma. No, tako je i kad radimo Shakespearea. Svatko ima neku svoju verziju koju je vidio i koju voli. To je zamka na koju smo spremi u ovom poslu, a u ovom slučaju treba misliti i na to da je film tek odnedavno pred publikom i da će to nužno poticati usporedbe – odgovara redatelj i kaže da se toga, unatoč velikoj kvaliteti Brešanova filma, ne boji jer će ljudi nužno ići na te sadržajne razlike.
Kovač posebno hvali ansambl Kerempuha i kaže da nije redatelj diktator koji dođe s gotovom idejom predstave, već je otvoren za glumačke ponude i interpretacije, a upravo ansambl Kerempuha tu puno toga nudi jer je željan eksperimenata i poigravanja.
