Roman “Olive Kitteridge” (Profil, urednica Adriana Piteša, prijevod Tatjana Jambrišak, 99 kuna) donio je autorici Elizabeth Strout Pulitzera i svjetsku slavu. Po njemu i nastavku “Olive iznova” (i njega je objavio Profil), HBO je snimio istoimenu seriju s Frances McDormand u glavnoj ulozi.
No Olive je lik koji treba – čitati! Autorica je predstavlja nižući kratke priče. U nekima je Olive glavni lik, kroz neke tek prođe automobilom. Poruka je jasna: ma što radili u životu, baš nikada nemojte pristati na sporednu ulogu u vlastitom postojanju. Olive je i to isprobala. Čini se da je jednostavno dopustila da se stvari gomilaju oko nje, teku bez njezina upliva. Ali na drugi pogled, kada o njoj svjedoče drugi ljudi, pokazuje se da to baš i nije tako.
Ovo je istodobno i sjajna pouka o starenju, koja svjedoči da ljubav, usamljenost, čežnja... ne prestaju s određenim brojem godina. Malo se, ipak, promijene, zaogrnu tuđim očekivanjima, obzirima prema djeci i onima koji su mrtvi, ali zapravo – uči nas Olive – u svemu tome opet treba igrati pošteno. Priznati samima sebi što smo činili, gdje promašili, treba pokušati razumjeti kako je moguće da drugi ljudi zajedničke dionice života gledaju sasvim različito od nas. Roman je ovo i o jazu generacija, o temeljnom nerazumijevanju djece i roditelja, a njegova je najbolja osobina način na koji ne traži krivce, jer ionako ih nema.
Za ljubav i mržnju, za život sam, uvijek je potrebno (barem) dvoje.
