Pripovijest započinje jednim tragičnim događajem s kraja 19. stoljeća. Mlada, nepoznata djevojka pronađena je mrtva u pariškoj rijeci Seini. Njena smrt proglašena je samoubojstvom, ona prostitutkom, a ono što je sasvim sigurno, jest da u trenutku očaja u kojem je odlučila okončati svoj život, nije mogla ni sanjati da će njeno nasmiješeno lice postati jedan od najprepoznatljivijih motiva u povijesti umjetnosti. Naime, licem “Nepoznate iz Seine”, kako su je prozvali, navodno je prvi očaran postao patolog pariške mrtvačnice koji je zatim prema njemu napravio posmrtnu masku. U pomalo morbidnom obratu događaja, ta je maska postala masovno proizvođen ukrasni predmet koji je krasio domove pomodne gospode diljem Europe. U još bizarnijem je zapletu ona kasnije postala model za lutke za reanimaciju, no to ipak ne djeluje baš toliko romantično. A umjetnici su, znamo, oduvijek imali fetiš na fine mrtve djevojke pa je njen zagonetni smiješak Camus usporedio s Mona Lisinim, Rainer Maria Rilke prema njoj napisao glavnu junakinju svog jedinog romana, Nabokov joj posvetio poemu, a Ödön von Horváth dramu. I upravo tu dramu gledat ćemo 4.11. a pozornici Teatra &TD, u režiji Rajne Racz, s Juditom Franković Brdar, Marinom Klišmanićem, Robertom Španićem i Glorijom Dubelj u glavnim ulogama. A uz njih, u pomalo neobičnom, ali nadahnutom potezu, na pozornici čitavo vrijeme svira jedan od naših najboljih bendova koje smo imali priliku čuti u posljednje vrijeme - Porto Morto.
- Ta je priča, o ženi, prostitutki, koja je skočila s mosta u Parizu utjecala na brojna umjetnička djela. I sam tekst Ödöna von Horvátha puno se referira na slučaj “Nepoznate iz Seine”, ali meni se posebno sviđa način na koji je on pristupio temi, odnosno njegova dramaturgija. Ta se drama inače zove “Nepoznata iz Seine tragikomedija u tri čina”, a Ödön von Horváth govori da su njegovi tekstovi pučki igrokazi. Upravo su za moju redateljsku inscenaciju ključne riječi igrokaz i tragikomedija. Dugo mi je bila želja raditi nešto s glazbom i istražiti formu koja bi bila negdje između koncerta i predstave, a s Portom Mortom sam htjela surađivati otkad sam ih vidjela na koncertima - nevjerojatno su glumstveni i teatralni. Upravo oni ovoj predstavi daju prizvuk igrokaza i stavljaju komediju u tragediju. Oni postaju mehanizam depatetiziranja cijele dramske situacije, predstavljaju i unutrašnjost svih tih likova i ulicu koja je uvijek u žamoru… Rekla bih da je Porto Morto ovdje u ulozi showbiza koji od svake tragedije pokušava napraviti zabavu za puk. Oni su nadmoćni i upravljaju glumcima i njihovim dramskim situacijama. Kako ide predstava, njihova glazba postaje dominantnija, a njihovi komentari sve su prisutniji i prisutniji. Postaju invazivni na strukturu predstave, a glumci se moraju izboriti protiv njih da održe dramsku situaciju - objašnjava nam redateljica Rajna Racz i otkriva da će se neke od pjesama iz predstave pojaviti i na novom albumu Porta Morta.
Racz, koja je nedavno diplomirala Komparativnu književnost, a trenutno je i na diplomskom na Akademiji dramske umjetnosti, ovo prva profesionalna predstava. Već u &TD-u prošle godine postavila i jedan svoj ispit s Akademije, kada je započela i njena suradnja s Juditom Franković Brdar i Robertom Španićem, koje je ponovno pozvala i u “Nepoznatu iz Seine”. Izbor glumaca joj je, moramo priznati, pun pogodak. Uz odličan scenski par Španića i Dubelj, pozornicom naprosto dominiraju Franković Brdar i Klišmanić čije je zajedničke scene pravi užitak za gledati. A budući da smo imali uzbudljivu priliku prisustvovati prvoj probi koju su održali u prostoru Teatra &TD, mogli smo svjedočiti i svim onim malim momentima koji na koncu stvaraju kazališnu magiju - oblačenju, presvlačenju, pregorenim osiguračima, dovikivanju i užurbanom trčanju uzduž i poprijeko dvorane.
- To je uvijek tako u kazalištu, zato se time i bavimo - smije se Racz te dodaje - ljudi koji dođu na probe, kao vi, prvo primijete da tu ima jako puno čekanja, ali to čekanje je meni užasno uzbudljivo, zapravo se konstantno nešto događa i mislim da je to glavni razlog zašto se bavim kazalištem. Tu je stalno prisutan taj adrenalin, jer pokušavaš izgraditi jedan sasvim drugačiji svijet s ljudima i svi moraju raditi kako bi se taj svijet održao, od svjetla, tehnike, tona… Ta cijela kulisa iza kazališta koja radi da bi ti vidio predstavu u cjelini, to je za mene najljepši mehanizam u društvu.
“Nepoznatu iz Seine” pogodila je ista sudbina kao i mnoge druge predstave - karantena. Kada se sve pozatvaralo u ožujku, većinu su predstave imali spremnu, a premijera je originalno planirana za svibanj. No, i Racz i cijeloj glumačkoj ekipi čini se da im je ta pauza zapravo dobro došla. Na probe su se vratili s uvježbanim procesom već u nogama, ali i s određenim odmakom koji im je omogućio da stvari bolje sagledaju.
- Živimo u jednom jako čudnom kazališnom vremenu… Na proljeće, u trenutku kada je sve stalo, nismo imali pojma što će se dalje događati i ta neizvjesnost je bila najteža. Ali mislim da smo taj period svi jako dobro iskoristili. Ja sam puno čitala, razmišljala o tom svijetu, gledala snimke koje smo snimali na probama. To mi je pomoglo da se na neki način odmaknem i vidim svoje greške. U tu ruku, ovoj predstavi je ta pauza jako dobro došla. Ali za kazalište kao takvo… mislim da je to koma i klaustrofobično. Mi si sada dižemo moral samo da izađemo s predstavom jer ne postoji nikakva garancija da će ona zaista izaći i zbog toga je teško zadržati fokus. Svi se trudimo raditi kao da je sve u redu i kao da će gledalište biti puno, jer mislim da je to jedini pravi način. Treba ići punom snagom dalje pa kud puklo da puklo. To je uvijek bilo kazalište, u kriznim vremenima nastajale su najbolje stvari - zaključuje redateljica.
U nadi da će nas epidemiološke prilike poslužiti i Stožer blagosloviti nastavkom rada kazališta, naletite u Teatar &TD na “Nepoznatu iz Seine”. Dobit ćete cijeli paket, dobru predstavu i bonus koncert.
