U hrvaskoj javnosti postoje intelektualci koji će se s ponosom u ranim četrdesetima pohvaliti kako nikada nisu bili na operi ili u baletu, oni koji doista misle da njihovo petogodišnje dijete može bolje “naslikati” sve ono što visi na zidovima Muzeja suvremene umjetnosti, oni koji se još uvijek pitaju zašto se onaj Tom Gotovac gol šetao Ilicom...
Ti i takvi meškoljili su se na četvrtoj predstavi Festivala svjetskog kazališta, iritantno svjetlili dok su petljali po svojim mobitelima, bježali s predstave jer: “Za boga milog, što je to: ona urla u mikrofon, pa skine gaće, pa opet urla u mikrofon?”, a oni su došli večer provesti u zagrebačkom HNK-u. Bila je to klasična priča o nerazumjevanju, ali i ne želji da se vidi, jasno pokazana na svjetskoj premijeri predstave "Ti si moja sudbina (otmica Lukrecije)" Angelice Liddell.
Naravno, ne treba se sve svidjeti svima, ne moraju svi voljeti balet i operu, ali ne tražiti novo u umjetnosti znači smrt za tu istu umjetnost. Angelica Liddell, koja potpisuje kompjetno autortsvo ove predstev (tekst, režiju, scenografiju i kostimografiju) poznata je i priznata istraživačica novog u teatru, a dug je popis uglednih institucija koje su koprducirale, ili pomogle, njeno najnovije djelo, čiju smo svjetsku premijeru vidjeli u Zagrebu.
To je autorica koja na samoj sceni postavlja nevjerojatno snažne slike – više životne nego kazališne, jer njeni su glumci doista izloženi boli i patnji i u tim nimalo bezazlenim scenama nema glume.Priču o silovanoj vjernoj Rimljanki, koja ne može otrpjeti nasilni čin te se unatoč muževljem oprostu ubije, Angelica Liddell postavlja sasvim drugačije: nju zanima strast i ona se pita je li to silovanje, i taj nasilik jedini istnski trenutak ljubavi u životu te žene. Uprizoranje te misli postavljeno je u sasvim drugačiju kazališnu poetiku krz koju odjekuje rečenica iz teksta predstave: “Ljubav je natjecanje u kopanju grobova”.
Misao i poetika koju mnogi ne žele – ili ne mogu – vidjeti.
>> Slonovska glava koja poništava ljudske predrasude
