Glavnu filmsku ulogu, k tome žensku, čini se nije lako dobiti. No, to je promijenio uradak Sare Hribar i Marka Šantića „Lada Kamenski“, mali ženski film koji je postao pravi dragulj i prošetao po nekoliko festivala te nedavno bio nagrađen u Stockholmu. U pomanjkanju novca da snime veliki film o sudbini radnica Kamenskog, nastala je ova studija ženskih karaktera u pokušaju da uvjere redatelja da je baš svaka od njih “ta prava” koja treba glumiti Ladu. Uz Kseniju Marinković i Natašu Dorčić, treća glavna glumica u filmu, Dubrovkinja Doris Šarić-Kukuljica, za tu je uloga nagrađena Zlatnom arenom.
Što vas je privuklo ovoj ulozi?
Dobar scenarij i izvrsna ekipa. Prilika da naše glumačke dileme, frustracije, međusobne odnose, naše zanose, mogućnosti i nemogućnosti pretvorimo u filmsku priču. Živimo posao u kojem čekamo da budemo odabrani. Ako imamo sreću da nas odaberu, ulazimo u zadane okvire stvaranja, ali presudno je zadržati i sačuvati ne samo umjetnički integritet već i onaj ljudski i moralni. Ponekad je vrlo teško raditi kompromise, a situacija se dodatno komplicira ako je ugrožena egzistencija, ako se poslovi moraju prihvaćati da bi se preživjelo.
U pitanju je ženski film koji propituje strahove i probleme glumica u zrelijim godinama. Jesu li svi oni prisutni u stvarnosti?
Apsolutno. Ovo je samo mali segment onoga kroz što se u tim godinama prolazi. Za Kseniju, Natašu i mene ta je situacija bila vrlo prepoznatljiva, u lica glumica koje igramo ugradile smo ne samo naša iskustva nego i sliku onoga što nas okružuje, čemu svjedočimo. Nedavno je u Zagrebu održana i Međunarodna konferencija o položaju žena na filmu, statistika je poražavajuća, zato je jako važno o tome govoriti. Na ovim prostorima smo i u filmovima dosta omeđeni jakim socijalno-društvenim utezima koje žene nose. One su ili socijalno ugrožene ili su pod raznim vrstama represije, a mislim da je prednost filma “Lada Kamenski” što nije ušao u te teške teme, već suptilno upućuje na to u kojoj smo poziciji kad je naizgled sve dobro. Naš je glumački posao u očima promatrača pod filterima pa nas javnost često doživljava kao one koje žive lagodniji život. To je daleko od istine. Vrlo često stavljamo maske, naročito u javnosti. Ispod te maske puno je bolnije i teže. Moramo govoriti o tome.
Lani je snažno odjeknuo pokret #MeToo koji je krenuo od vaših američkih kolegica. Jeste li se susreli sa sličnim seksizmom u poslu?
Osobno se nikad nisam susrela s takvim oblikom seksizma. U patrijarhalnom društvu u kojem živimo upisani su određeni obrasci ponašanja, koji djeluju ne samo na svjesnoj već i na podsvjesnoj razini. Dug je put pred nama da se to promijeni. Mogu s ponosom istaknuti da je svijest mojih kolegica po tom pitanju vrlo visoka, nema nas puno, ali dosta smo hrabre i glasne i da se nešto takvo dogodi, sigurno bi se našla kritična masa koja bi upozorila javnost. Takva se ponašanja moraju kažnjavati. Moje iskustvo potvrđuju da se temelji samosvijesti, unutrašnje snage, samopoštovanja i slobode postavljaju u najranijem djetinjstvu, u obitelji. Imala sam oca koji je ne samo mene kao kći već i moju majku kao svoju suprugu strašno uvažavao i nikada nisam osjetila da sam kao žena manje vrijedna. To su temelji. Društvo mora biti nadgradnja.
Niz puta dobili ste Nagradu hrvatskog glumišta, Orlanda, Marula, a za ovaj film i prvu Arenu. Znate li za ‘prokletstvo’ da glumica nakon Arene ništa ne snimi deset godina?
Nema prokletstva, nedavno sam snimala. Ima samo tužna činjenica da se piše vrlo malo ženskih uloga. Doista ne razumijem kako se uspijevaju ispisati scenariji bez žena. Kompleksnost uloge žene u svakodnevnom životu je nevjerojatna, veća od one muškarca. Gledam žene svojih godina koje se brinu o nemoćnim roditeljima, paralelno imaju djecu, unuke, još uvijek su na odgovornim poslovima i unutar te križaljke ne muče ih samo njihovi osobni problemi. I baš one u velikoj većini slučajeva nose najveći teret. Čast izuzecima. Ja imam doma jednog koji mi je u svim tim životnim situacijama bio pravi partner i sve teškoće smo dijelili do kraja.
Kad već spominjete svojeg muškarca... kći ste kapetana, dobro upućena u težinu posla na moru, ali ipak ste se udali za pomorca?
Kad sam ga upoznala, nisam imala pojma da je pomorac, a kad mi je to rekao, već je bilo kasno. Hvala Bogu, on već dugo ne plovi.
Sa sudbinom radnica Kamenskog, osim u ovom filmu, susreli ste se i u predstavi „Radnice u gladovanju“, a 2010. bili ste na prosvjedu za Kamensko.
Jako sam se senzibilizirala s tim ženama. Razgovarala sam s njima dok su gladovale i to je bilo prestrašno. Te žene do danas nisu izborile svoja prava, a to je još strašnije. Pozadinska priča toliko je odvratna, a toliko česta, da više ne znam što reći. Jedino što se u takvim situacijama može napraviti je dati ljudsku potporu i pokazati im da postoji dio društva koji to razumije i podržava. Ali to ne rješava njihove probleme. Liberalni kapitalizam je najveća nepravda, a mi i dalje grabimo tim putem. Sve stranke koje pokušavaju uspostaviti socijalnu državu su marginalizirane, nema dovoljne svijesti da se odmaknemo od onoga što takav sustav propisuje i vrtimo se u krugu, a iz tog kruga ne izuzimam ni sebe.
Gdje je izlaz?
To je pitanje svjetskog poretka. Čini se da se treba dogoditi nešto puno veće od nas, susret s nekom kometom, s nečim što će ugroziti cijeli planet da bi se svijest probudila. Kao da smo svi mi spavači uronjeni u svoje živote, što je samo donekle razumljivo, i kao da nemamo vremena ni za što osim vlastite egzistencije. A ostaju činjenice da je država opljačkana, da za to nitko nije odgovarao, da golema poduzeća i dalje propadaju, da smo sve više robovi sistema i vlastodržaca i da se ništa ozbiljno ne poduzima. Nisam političarka, ali mislim da još uvijek u našoj državi djeluju podzemne struje koje manipuliraju svima nama, a gospodar je novac.
Svjedoci smo i problema koji nastaju jer se politika miješa u postavljanje ravnatelja kazališta.
Politika je uvijek imala utjecaja. I u prijašnjem režimu teško si mogao postati ravnatelj kazališta ako nisi bio član Partije. Ali i u demokratskom sustavu događa se isto pa se pitam što smo dobili?
Odakle uopće u jednoj dubrovačkoj rokerici želja za glumom?
Fascinacija kazalištem prati me od djetinjstva. Čudo stvaranja kazališne predstave! Tajna glumačkog poziva! Kako sam bivala starija, puno sam vremena provela u mraku kazališta, a na početku gimnazije ušla sam u Teatar Lero. Nisam imala ni 15 godina kada sam stala na pozornicu u predstavi „Lov na bljedolikog“ za koju je tekst napisao moj pokojni prijatelj Milan Milišić, veliki pjesnik i dramaturg, nažalost i prva žrtva napada na Dubrovnik. On mi je rasvijetlio mnoge putove i na neki način me i svjetonazorski odredio.
Koliko su se promijenile Igre?
Promijenila se atmosfera u kojoj se stvara i radi. Tada je bilo moguće da svi koji sudjeluju budu u Dubrovniku 45 dana. To je bilo inspirativno, izvan proba su se otvarali cjelonoćni razgovori o glumi, umjetnosti, živjelo se kazalište... Svega je toga nakon rata nestalo, a privatizacija i liberalni kapitalizam odnijeli su ogroman dio prostora za Igre. Više nije bilo načina, i nema ga, da se u Gradu izborimo za taj prostor. Izgubili smo i dio kazališne publike, a sve je svedeno na skučen prostor dok iz okolnih kafića trešti glazba. Recimo, premijera je „Edipa“ i na zadnjem monologu kreće vatromet... Izborili smo se da predstavu privedemo kraju, ali šok neću zaboraviti. Uglavnom, netko je nešto slavio na jahti i ispucao vatromet od 15 minuta.
Sudjelujete na Igrama i ove godine?
Repriza je predstave „Pod balkonima“ Ranka Marinkovića u režiji Darija Harjačeka, a mlada redateljica Marina Pejnović radit će predstavu „Geranium“ prema pripovijetki Iva Vojnovića te pripovijetki „Otok“ Antuna Šoljana.
Veliki pisci imaju moć da nas njihova misao odvede u prošlost, a može biti i upozorenje za budućnost. Tako i Marinković u „Pod balkonima“ upozorava na dolazak nacizma i fašizma. Je li to trenutačno opet u zraku?
Lupa na vrata u cijeloj Europi. Bilo bi mi lakše da je samo kod nas, nemojte me krivo shvatiti, jer bih tada mislila da će u tom slučaju netko izvana to zaustaviti. Ali svi se suočavaju s tim istim problemom. Neki kažu da takve pojave tijekom povijesti idu u valovima, ali znamo da su neki od tih valova pokupili milijune žrtava. Čini mi se da smo dosegli civilizacijske nivoe na kojima bismo to sve s potpunim mirom morali odbaciti i uopće više o tome ne razgovarati, a mi prežvakavamo uvijek iste stvari.
Vidite li se u mirovini?
Umirovljenje mi je u biti jako lijepa riječ i može imati svoje prednosti u smislu većeg posvećivanja stvarima koje volite. To je dio života koji treba znati voljeti. Da nije loših financija, umirovljenje bi moglo biti jako lijepo. A gluma? Ovisit će o zdravlju i prilikama.
Video - Glumica plakala zbog nominacije
