Mladi splitski glumci Ivan Baranović i Pere Eranović premijerom “Ženika” pok. Ilije Zovka oduševili su publiku te predstavili svoju novu kazališnu družinu kojom se u pandemijskom periodu bore sa za očuvanje glumačkog integriteta.
Zašto je nastala kazališna družina “Ritam igre”?
Baranović: Nastala je kako bi se glumcima sa splitske Akademije osigurao prostor za kreaciju, razvoj, sigurnu igru i kako bi se razvijala kazališna publika na području cijele Dalmacije. Pripala me čast i obveza vršiti dužnost umjetničkog ravnatelja. Puno je toga u našim rukama, to kao glumci trebamo osvijestiti, a bavljenje produkcijom je jedan od alata da se to dogodi.
Proslavili ste se diplomskom predstavom “Roko i Cicibela”, koliko ste izvedbi imali?
Baranović: Smojino Malo i Velo misto jedni su od krivaca zašto sam se po završetku studija farmacije odlučio upisati i Akademiju u Splitu. Predstava “Roko i Cicibela” vrlo je brzo postala puno više od diplomskog rada iz glume jer sam kroz nju učio sve faze produkcije. Danas ulogu Cicibele podjednako odlično tumače Monika Vuco Carev i Katarina Romac. Do sada smo je odigrali 53 puta, nadam se da ćemo doći makar do stote izvedbe, što bi za kazališnu družinu koja nema svoj stalni prostor bio pravi mali podvig.
Neki su se vaši kolege zaposlili u kazalištima, a vi ste “slobodnjak”. Kako to?
Baranović: Slobodnjak sam od kraja 2019. sa službeno priznatim statusom samostalnog umjetnika, što nije mala stvar u praktičnom i u motivacijskom smislu. Nemamo svi tu sreću ni mogućnost zaposliti se u institucijama. Ali to ne znači da splitska glumačka Akademija nema smisla. Dapače, učenjem o produkciji u budućnosti će izlaziti kadrovi koji će uz već postojeći prepoznatljivi dalmatinski talent imati bolju sposobnost postavljanja u pregovorima s raznim producentima i direktorima koji nama glumcima ne žele uvijek nužno dobro. Treba uvijek biti optimist.
Puno vam je teže jer morate biti glumac, producent, glasnogovornik...
Baranović: Naravno, kad realno moraš raditi posao koji u institucionalnom te ponekom jakom nezavisnom teatru radi bar 4-5 ljudi. Ali sve to prilika je za osobni rast i praktično shvaćanje važnosti svake od tih osoba u teatru. Mi glumci ponekad smo od puste zaigranosti orijentirani samo na scenu, a teatar čine mnogi koji također vole umjetnost i svojim funkcijama imaju veliki utjecaj u kreiranju inspirativne radne atmosfere.
Je li u Hrvatskoj previše glumačkih akademija?
Eranović: Uzevši u obzir da su u ondašnjoj državi bile svega tri Akademije, odgovor je – da. Četiri ili pet odsjeka glume, koliko ih je sada u Hrvatskoj, prevelik je broj i ta hiperprodukcija ni u jednom smislu neće donijeti mnogo dobra. Glumcu je mjesto na daskama ili pred kamerom, a zabavljanje djece na rođendanima i sinkronizacija crtanih filmova samo su zakrpa. Smatram da stvar treba regulirati, smanjiti broj odsjeka i praviti veće vremenske stanke između prijamnih ispita. Ovako akademije polako postaju tvornice srušenih snova, nažalost znam to iz više primjera.
Biste li igrali u sapunicama?
Baranović: One su žanr kao i svaki drugi, imaju svoje zakonitosti i nije ih lako glumiti. Po prirodi sam otvorenog uma, ne vidim zašto ne bih igrao u sapunici. Pogotovo jer mladi glumac treba upijati nova znanja i raditi na sebi punom parom kako bi iskristalizirao sve što je naučio na Akademiji. Pri tome, naravno, treba čuvati glumački dignitet koji nipošto nije na udaru ako igraš u sapunici. Dapače, bio sam svjedokom igranja u nekim predstavama uvjetno rečeno visoke umjetničke estetike u kojima bi nas potplaćivali i omalovažavali, i to kolege glumci koji bi u tom slučaju bili producenti u svojem nezavisnom teatru. Ili kada te angažira neki samodopadni producent za reklame i slično, a onda te ne namjerava adekvatno platiti te pritom ne pokazuje ni osnovno poštovanje zbog tvog završenog fakulteta i sveobuhvatnog rada na sebi na koji akademski glumac mora biti spreman cijeli život. Po meni je to puno veći udar na osnovni glumački i ljudski integritet od profesionalnog igranja u sapunici koje je jako težak i iscrpljujući posao.
Je li lakše ostvariti karijeru u Zagrebu u kojem se “sve događa”?
Eranović: Uz komin je uvijek toplije, kako kaže naš narod. Tako je i u ovom slučaju. U posljednjih nekoliko godina stvari se odvijaju bolje; razvila se bolja mreža između glumačkih kružoka sjevera i juga pa mi južno od Svetog Roka lakše saznajemo za audicije po metropoli. Bez obzira na to, redatelji i megaprojekti uglavnom cirkuliraju po Zagrebu i redovitije su u doticaju sa zagrebačkim kolegama. Zato je uvijek zanimljivo gledati kako zagrebačkim režiserima vilice otpadaju kad otkriju južnjačke dragulje.
Gdje je u tome splitska kultura?
Eranović: Ako promatramo umjetnike i ono što nam nude, splitska kultura zapravo je u odličnom položaju. Otvoren je Hrvatski dom, vrhunska dvorana koja je infrastrukturno i estetski pravi hram glazbe i umjetnosti. Ne referirajući se na pandemiju, splitski umjetnici su veoma djelatni i mislim da bi rješavanje dugovječnog pitanja Multimedijalnog kulturnog centra riješilo mnoge infrastrukturno-logističke nedaće koje more splitske djelatnike u kulturi. Amfiteatar i još jedna ogromna dvorana, uz Beton kino, činili bi prostorni trokut koji bi mogao dočekati bilo koje svjetsko ime.
Koje su vam nove predstave i projekti u planu?
Baranović: Vezano za “Ritam igre” postoje brojni planovi koji, kao i svima, ovise o koroni, ali ne namjeravamo odustati. Nadamo se ljetnoj turneji, pokretanju glumačko-terapeutskih radionica, a planiramo i nove naslove za odrasle i djecu. No najprije ću kao glumac i redatelj u suradnji s Pučkim otvorenim učilištem Imotski do sredine lipnja realizirati “Hasanaginicu online” kao projekt sufinanciran od Ministarstva kulture i medija. Radujem se radu sa svojim entuzijastičnim imotskim glumcima amaterima.
