Andrej Nikolaidis jedan je od najatraktivnijih gostiju desetog Festivala svjetske književnosti. Književnik i kolumnist rođen u Sarajevu, s prebivalištem u Crnoj Gori godinama je jedan od najhvaljenijih književnika ovog prostora. Beskompromisan je i kolumnama, ali i u literaturi. Takav je i njegov najnoviji roman “Anomalija” koji mu je objavio Baybook.
Kako birate naslove knjiga?
Uglavnom se trudim da naslov bude jedna riječ. Pa su tu “Mimesis”, “Dolazak”, “Sin”... To su kratki romani i nekako mi se čini besmislenim nabiti ogroman naslov na kratak roman koji bi se u ona stara vremena zvao novelom. A drugo, meni su uvijek bili efektni naslovi od samo jedne riječi. Nikad se nisam trudio se da naslovom objasnim ono što čitateljice i čitatelje očekuje u romanu. To je ta stara postmodernistička uputa da bi naslove trebalo davati s ruba teksta. Da čak i ne pokušate čitateljicu ili čitatelja usmjeriti koje bi to trebalo biti poželjno tumačenje romana po autoru. Meni se činilo da “Anomalija” zvuči sasvim dobro i da je na izvjestan način riječ povezana s onim što se zbiva u tekstu, a da na bilo koji način unaprijed ne definira kako to treba pročitati i u kojem smjeru tumačiti.
Roman je neobično strukturiran. Što povezuje priče iz prvog dijela s dnevnikom iz drugog?
Vidjeli ste da taj prvi dio koji sam naslovio “Toccata” funkcionira gotovo kao zbirka američkih neorealističkih priča te je svakoj dodan komentar naratora, a narator je, saznajemo, samo vrag. Na bilo kojem tečaju kreativnog pisanja će vas učiti da se treba čuvati duplih krajeva. Priča ne smije dva puta završavati. A ja sam tu grešku svjesno napravio devet puta. Nakon kraja slijedi komentar koji je opet kraj. Međutim, kako sam tu uveo ulogu sveznajućeg pripovjedača, a đavao to zaista jest, jer i sam kaže postojimo nas dvojica...
Je li to đavao s velikim Đ?
S velikim Đ. Dakle, on veli, postojimo Bog i ja koji smo istinski sveznajući pripovjedači. Čitava ideja prvog dijela je bila ta da se zbiva nešto čudno i da naracija svaki put bude prekinuta nečim brutalnim i neočekivanim, a da se ne otkriva što se tu zbiva. To su fragmenti svijeta u propadanju. A u drugom kraćem dijelu, koji je napisan posve drugačijim stilom koji bih nazvao mitteleuropskim, kroz dnevnik znanstvenice, a svaki unos u dnevnik je samo jedna rečenica, stvari budu uvjetno rečeno objašnjene. Prvi dio knjige je niz naznaka i upitnika, a drugi dio je uvjetno rečeno odgovor.
I druge su vaše knjige mračne, ali ova je posebno mračna?
Tvrdim da je to najekstremniji tekst koji sam napisao, a napisao sam ih nekoliko ekstremnih. Meni se čini da su svi moji tekstovi dosad bili tekstovi histerika, a ovaj je roman tekst pervertita. On je na mnoge načine, osim što je mračan, i perverzan. Užitak s kojim se pripovijeda je enorman. Tamo gdje je ranije bio primjetan očaj naratora i gdje je bilo mnogo bijesa i samopropitivanje, dakle mnogo bijesa, ovdje stoji neka vrsta smirenosti nad nečim nad čime se ne može biti smiren i čak užitka u svim tim mračnim stvarima u kojima je tu riječ.
Nedavno ste dobili državnu nagradu u Crnoj Gori i to je naišlo na politička osporavanja u kojima su se koristile riječi koje asociraju i na pervertita. Znači, dobro su vas procijenili?
Ne. To su napadi koji nemaju veze s poetikom. Oni su došli s velikosrpske strane političkoga spektra. Ono u čemu oni jesu u pravu jest sljedeće, ja od 1994. pišem o tom nacionalizmu i toj ideologiji i da, kritiziram ih sa strašću, pa i s užitkom.
Kako ste doživjeli tu nagradu?
Ova je vlast neprijateljska prema meni kao što su oni neprijateljski prema meni. Na sjednicama Vlade premijer Abazović više je puta rekao da u meni ima nešto inherentno fašističko i to je moj status. Tako me vide vlasti. Ali to su čari parlamentarnih trgovina u odborima. Valjda su stranke opozicije i vlasti trgovale s važnijim odborima pa su u odboru za imenovanje napravili konstelaciju u kojoj opozicija ima većinu i onda je opozicija imenovala žiri koji je meni dao nagradu. Otuda i tako bijesne reakcije.
A kakva je danas vaša pozicija pisca u Crnoj Gori?
Moja je pozicija sjajna. Mislim da me ima čak i u lektiri. Imam i status umjetnika od osobitog značaja.
Je li to i konkretan novac?
Postoji mjesečna naknada. Međutim, postoje inicijative da mi se taj status oduzme. Vladajući imaju totalitarnu svijest. Ne mogu podnijeti da postoji pisac koji prima državnu naknadu, a prima je zbog vrijednosti svojih romana, a koji njih kritizira. Oni smatraju da sam ja u obavezi da podržavam svaku vlast.
Žele državnog umjetnika?
To od mene neće nikada dobiti. Što će njima državni umjetnik koji je napisao nešto poput “Anomalije”? Što bi jedna država radila s takvim tekstom? Crna Gora je malo društvo i mala književnost. Na njihovu veliku žalost, činjenica je sljedeće. Ja sam ovakav kakav sam, a dakako, nikakav sam, najprevođeniji njihov pisac od Njegoša. I to je činjenica koju ne mogu izmijeniti. Ako žele knjigu nekog crnogorskog autora na njemačkom, moram biti ja. Ako žele na turskom, to sam opet ja. Imaju ozbiljan problem s činjenicama i s totalitarnim tendencijama. Jučer je ministar policije priopćio da su mediji loši, dao im upute kako moraju raditi i poručio da bi oni mogli ne tolerirati slobodu govora. Da je to netko izgovorio 1946. primili bi to zdravo za gotovo. Ali to je rečeno 2022. u zemlji koja bi trebala biti prva nova članica Europske unije. Ali to je temeljito nacionalistička vlast, a svaki nacionalistički pokret teži tzv. organskom jedinstvu zajednice koji vodi jedinstvenom nacionalnom cilju.
A kako stojite s čitateljima u Srbiji?
Kao prvo, moje knjige možete kupiti u Srbiji, dočim ih ne možete kupiti u Crnoj Gori. Valjda neki tipovi koji su bliski Srpskoj pravoslavnoj crkvi imaju monopol nad knjižarskom mrežom i oni su odlučili da mene u njihovim knjižarama nema i zaista me nema.
Kakav stav imate prema komercijalnoj literaturi?
Iz naše perspektive to nema smisla. Ako ću već praviti kompromise, onda ću to raditi u kolumnističkom poslu, a ne u literaturi. To što ću prodati tri ili četiri tisuće knjiga, a ne tisuću i pol nije vrijedno kompromisa. Mislim i da nitko od naših pisaca ne može tržišno funkcionirati samo kao pisac. A to nam daje ogromnu količinu slobode.
Imate li i vi mjeru tjednog pisanja?
Živim od kolumnističkog pisanja. Imam visoku normu. Pišem tri do četiri kolumne tjedno. Svaki drugi dan. I to radim godinama. Radnik sam u direktnoj proizvodnji teksta. To zahtijeva i fizičku disciplinu. A tema ima. Kada društvo propada kao što propada ono crnogorsko, teme samo izviru. A ideja društva je mrtva.
Napad Rusije na Ukrajinu sve je ogolio?
Da, ali ne dovoljno. Kada pogledate što se zbiva u regiji, to mi je fascinantno. Nekad mi se čini da SAD i EU u Crnoj Gori vode politiku kao da se Ukrajina nikada nije dogodila. Ne razumijem zašto SAD podržavaju ideju Otvorenog Balkana koji promoviraju Vučić i Rama. Iz perspektive Hrvatske, ne vidim kako bi to Hrvatska može biti ravnodušna prema tome, jer će graničiti s Otvorenim Balkanom, pogotovo ako u njega uđe i Bosna i Hercegovina, a to je planirano. Zar je interes Hrvatske da Hrvati u BiH budu dio Otvorenog Balkana? Mi smo na rubu da to bude dovršeno. Crnu Goru samo što nisu ugurali. Na Kosovu lome Kurtija jer je on prepreka. Jedini organizirani otpor prema tome dolazi iz Kosova. Nitko drugi iz regije ne radi ništa. Pustili smo Vučića da radi Otvoreni Balkan koji nije Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, nego Kraljevina Srba i Albanaca. Rade složenu zajednicu koja će početi kao otvoreni ekonomski prostor, ali nema sumnje da će za pet godina imati zajednički parlament. Već sada govore o zajedničkoj kontroli granica, a to nije ekonomska funkcija. To je pitanje sigurnosti. To će zauvijek ostati izvan EU. To će biti raj šverca, autokracije, nedemokracije... Zar ne bi bilo za Hrvatsku bolje da Crna Gora i BiH uđu u EU?
Crnogorski premijer u tehničkom mandatu Abazović nedavno se pohvalio da je prvi crnogorski premijer koji se prošetao Stradunom?
To nije točno jer je prije njega Stradunom prošao premijer Marković. Da je bilo sreće, ne bi postojao ni jedan razlog zašto bi se crnogorski premijeri klonili Straduna, a klone ga se jer su ga bombardirali neki drugi premijeri. On se šetao Stradunom dan-dva prije obljetnice Oluje, a onda se vratio u Crnu Goru i objavio priopćenje u kojem je Oluju nazvao zločinom koji se nikada više ne treba ponoviti. Dao je priopćenje s ekskluzivne velikosrpske pozicije. Nije rekao da je to legitimna akcija za oslobođenje teritorija tijekom koje su počinjeni zločini, nego zločin. To je Vučićeva pozicija. A istinsku vlast u Crnoj Gori od 30. kolovoza 2020. ima Aleksandar Vučić. Nedavno sam napisao da Abazović nije političar nego dron kojim se upravlja iz Beograda. Vlada Crne Gore je Vučićeva vlada u kojoj su i manjinski predstavnici Crne Gore. To je moja definicija.
VIDEO: Redatelj Emanuele Crialese otkrio da je rođen kao žena: 'Ovo ne birate, takvi se rodite'
U tekstu piše: "Tvrdim da je to najekstremniji tekst koji sam napisao, a napisao sam ih nekoliko ekstremnih.", ali kako se uopće može komparirati extremus /lat. krajnji/ odnosno što on to svrstava u kategoriju - najviše krajnjeg?