Prošli su dani kada slikari naive nisu mogli producirati onoliko koliko su zahtijevali kolekcionari. Dani hlebinskih legendi po kojima je Generalić od jednog oslikanog stakla mogao kupiti Mercedes, a oko njegovih čuvenih “Jelenskih svata” tukli se Brežnjev i Todorić. Izgubio je sovjetski vođa, a slika je, navodno, završila na zidu dvorca u Šestinama. Danas kao da se od naive odustalo kao od hrvatskog brenda pa tim veću vrijednost u njenu sačuvanju od zaborava ima izložba Ivana Lackovića Croate otvorena u zagrebačkoj Galeriji Mona Lisa. Nismo ga imali priliku gledati gotovo deset godina. Izloženo je više od tridesetak radova tog majstora treće generacije hlebinske škole, slika iz svih faza, uglavnom iz kolekcije vlasnika galerije.
Sjajan i osobit crtač
– Vlasnici su za slikarova života prijateljevali s njime i poželjeli su nas podsjetiti na umjetnika koji je obilježio jedno razdoblje, a koji je zbog svojih radova i dalje među nama – kazao nam je na otvorenju povjesničar umjetnosti Nikola Albaneže pa dodao:
– I sam sam Lackovića sreo 2001., kada sam u Italiji, u gradu Pistoia, otvarao malu izložbu njegovih radova. Bilo je u to crkvi San Giovanni Battista iz 15. st. koja je nastradala u Drugom svjetskom ratu, a njegovi nježni crteži i radovi bili su dirljivi kontrapunkt gromadama srušenog kamenja koji su činili ambijent te crkve koja se sada koristi kao izložbeni centar. Pokazao se kao jednostavan i vrlo pristupačan čovjek. Bio je sjajan i osobit crtač. Lackovićev mi rad izgleda kao neprestano pjevušenje, nipošto suviše glasno. Njegova linija, ni deblja, ni tanja, uvijek ista, stvara melodiju koja se grana u polifonu strukturu poput konca koji teče bez kraja, sve dok ga ruka koja drži pero vodi. Stvorio je svoju stilistiku i dosljedno je provodio s velikom strašću desetljećima.
U svojim ranijim djelima Lacković prirodno i iskreno izlaže doživljaj prirode i života u rodnoj Batinskoj. Poslije preseljenja u Zagreb 1957. godine nastavlja slikati poetske prizore iz zavičaja u temperama i uljima na staklu. U početku su to zimski ugođaji, širokog i mirnog nizanja karakterističnih pojedinosti, dok se kasnije javljaju motivi simboličnog značenja. Oni koji su ga poznavali i zalazili u njegov atelijer u Ilirskoj 10 znaju da nije bio samo nostalgičar, već su ga zanimali dnevni događaji, ličnosti, politički život. Bio je iskren rodoljub. Kao pripadnik Zbora narodne garde branio je mladu državu te bio zastupnik Grada Zagreba u oba saziva Županijskog doma Hrvatskog sabora. Njegovo slikarstvo bilo je odlično prihvaćeno u Japanu, baš kao i Rabuzinovo, ali i u Italiji i Njemačkoj. Zemljama koje su 70-ih i 80-ih godina bile odlična tržišta hrvatske naivne umjetnosti. Lackovićeva djela na tržištu tražena su i danas. Iako...
– Naiva je nažalost potonula. Imamo svega nekoliko autora koji su izdržali test vremena. Od onih koji imaju svoje mjesto i ime u nacionalnim i međunarodnim razmjerima svakako je i Lacković Croata. Nije da nema njihovih nasljednika, ali nema percepcije naive koja je u njihovo vrijeme bila na svojem vrhuncu. Ono što vrijedi trebamo i dalje njegovati i prikazivati, kao što je slučaj i s ovom izložbom. Što se pak tiče aktualne produkcije, u pitanju je splet povijesnih okolnosti i ne možemo umjetno stvoriti poseban interes za ono što sada nastaje – smatra Albaneže.
Kratak komercijalni bum
Valja podsjetiti da je naiva nastala krajem 20-ih godina prošlog stoljeća kao organizirani pokret umjetnika protiv ustaljenih dogmi i proizvodnje umjetnosti koja ukrašava salone buržoazije. Nositelj otpora bila je Grupa Zemlja koja u likovni izričaj unosi reprezentaciju potlačenih klasa, a odlazili su i na selo, preciznije u Hlebine, i poticali seljake da slikaju svoju tešku svakodnevicu. Tu praksu povijest umjetnosti naziva hlebinskom školom, iz koje je, između ostalih, potekao i Lacković.
U poslijeratnom razdoblju naiva je bila planetarno popularna, čak toliko da joj francuski kritičari tepaju “jugoslavensko čudo”. Komercijalni bum doživjela je i buđenjem hrvatskog nacionalnog osjećaja početkom devedesetih godina. Nakon te epizode kao da je zapela u svojevrsnoj ilegali. S obzirom na to da je u pitanju pravac koji predstavlja važan dio kulturnog identiteta i baštine Hrvatske, posebno Podravine, nezaobilazna je pri predstavljanju zemlje u svijetu i trebalo bi možda promijeniti medijsku sliku tog autentičnog smjera hrvatske umjetnosti.
