Moja prva operna režija u životu bila je Mozartova “Cosi fan tutte” koju sam 1979. godine radio sa studentima Muzičke akademije. Tada još nisam imao nikakvog iskustva u radu na operi, ali ono što je trideset godina kasnije isto, to je golemo strahopoštovanje s kojim pristupam svakoj Mozartovoj partituri, a osobito “Čarobnoj fruli”. U međuvremenu sam radio dosta opera, ali Mozart ostaje poseban. Kao što kaže maestro Bareza, koliko god radili na Mozartu i koliko god ga probavali, uvijek ćete pronaći i otkriti nešto novo – rekao nam je u jednom dahu redatelj Krešimir Dolenčić nakon jedne od proba za novu predstavu “Čarobne frule” koja će večeras 22. studenog imati premijeru na pozornici zagrebačkog HNK, pod dirigentskim vodstvom Nikše Bareze.
Bajka s motivima istoka
O omiljenosti Mozarta, a osobito “Čarobne frule” kod djece i odraslih, govori i to što će danas poslijepodne, u 17 sati, u Zagrebačkom kazalištu lutaka biti održana još jedna predstava Dolenčićeve adaptacije tog djela, koja tamo igra već trinaestu sezonu i rado je gledaju, kako kaže Dolenčić, i djeca i njihovi roditelji, djedovi i bake.
O popularnosti “Čarobne frule” u vrijeme kad je nastala, kao posljednje Mozartovo djelo, govori, pak, i podatak da ju je Schikaneder, autor libreta, u svojem kazalištu nakon Mozartove smrti davao više od stotinu puta.
– Uspjeh “Čarobne frule” temelji se, naravno, i na priči koja se osobito danas može činiti vrlo začudnom, premda je u Mozartovo vrijeme u Beču takvo kazalište bilo vrlo uobičajeno, kao i bajkovite teme s motivima priča s istoka, uključujući i egipatsku mitologiju. Također, stalno se govori o masonskim elementima, koji u ono vrijeme također nisu bili nikakva tajna ni ništa neobično. Mozart je i sam, kao i mnogi drugi skladatelji, na narudžbu pisao glazbu za masonske rituale. Sve to nije u ovoj predstavi jako važno, važan je zajednički cilj koji su imali Mozart i njemu beskrajno odan Schikaneder, inače vrlo cijenjen glumac tog vremena. Taj cilj, za koji su se tada doista zalagali i masoni, a danas je to cilj cijeloga civiliziranog građanskog društva, jest ideja da postoje mudrost, ljepota i dobrota, da postoji plemenitost i poniznost u čovjeku koje moraju biti iznad svake vlasti i svakog interesa. To je nešto što je ljudima jednako nedostajalo tada, kao što im nedostaje i danas – kaže Dolenčić o poruci za koju je uvjeren da je najjači magnet koji publiku uvijek privlači “Čarobnoj fruli”.
– Opera ima sretan kraj, ali ne tako da se vjenčaju svi koji se vole, nego da svi ti likovi, koji su simbolični, dostignu i zasluže unutarnji mir svojim djelovanjem, a ne pasivnim nedjelovanjem. Svi mi imamo kušnje kroz koje moramo proći i to je ono važno, a ne prikazivanje simboličnih masonskih rituala. U tom smislu taj kraj opere nešto je što želim da prijeđe na publiku. Upalit ću sva svjetla u kazalištu i napraviti finale za sve. Želim da ljudi odu s predstave s osjećajem da se svijet može promijeniti i da može biti bolji. Ali, zato će početak biti drukčiji, u jednom distopijskom prostoru koji može podsjetiti na neki sabirni centar, čistilište, izbjeglički kamp... u svakom slučaju mjesto koje na kojem nije ni dobro ni lijepo. Usred uvertire na pozornicu će ući čovjek koji je progonjen, koji traži zaštitu i zaklon, a za njim oni koji ga traže i progone, a iz te situacije ćemo, kao u “Čarobnjaku iz Oza”, skrenuti u bajku, u Taminov san – otkriva Dolenčić svoju koncepciju predstave, u kojoj će za spektakularnost biti zadužen i njegov suradnik s predstave “Zaljubljen u tri naranče”, engleski scenograf i kostimograf Simon Bejer. Na koncu, kao ono što u “Čarobnoj fruli” posebno zapanjuje i zadivljuje, Dolenčić ističe genijalnu Mozartovu glazbu koja ne prati i ne opisuje radnju, nego govori sama za sebe.
Iscjeliteljska moć glazbe
– Ta glazba doista kao da je pala s neba i, kad god je čujem, ja doista vjerujem da dobra riječ u svijetu ima snagu koja može pobijediti. Ta glazba ima iscjeliteljsku snagu, a rad na predstavi za mene je jedna neprestana terapija. Mislim da s “Čarobnom frulom” ljudima možemo vratiti i dati nadu – kaže Dolenčić.
A na pitanje je li to, s obzirom na povijesno iskustvo, zavaravanje, spremno odgovara:
– Naravno da je zavaravanje i utopija, ali upravo je to naš zadatak. Utopija je naš zadatak. Nikada nisu bila bolja vremena, ali u njima su nastajala velika djela poput “Čarobne frule” zbog kojih je čovječanstvo preživjelo i zbog kojih preživljava.
Uz Orkestar i Zbor Opere HNK te članice Zvjezdica u ulogama trojice dječaka, u tom plemenitom zadatku, kako ga opisuje Dolenčić, važnu će ulogu, naravno, imati i solisti, sve odreda sjajni pjevači. U premijernoj postavi predvodit će ih Valentina Fijačko Kobić i Tomislav Mužek kao Pamina i Tamino, Kraljica noći bit će Ivana Lazar, Marko Špehar je Sarastro, Mario Bokun Monostatos, u ulozi najveselijeg opernog para Papagena i Papagene nastupit će Ozren Bilušić i Marta Schwaiger.
Sad domoljubi vise nece slusati Mozarta niti jesti Mozart kuglice.