Ugledni hrvatski kazališni redatelj, pisac, ratnik i veleposlanik Miroslav Međimorec u splitskoj nakladi Bošković objavio je roman “Lovac na generala”. Svoje će zagrebačko predstavljanje imati u ponedjeljak 10. veljače u Histrionskom domu. Na kojeg li je to generala mislio Međimorec?
– To je mali trik. Roman je o lovcu na generala, a ne o generalu. Dakle o čovjeku koji je odbio loviti generala. A generala, koji su bili u procesu suđenja, od onoga koji je najpoznatiji, a to je general Gotovina, ima više. Radi se o metaforičkom liku i propitivanju savjesti čovjeka koji je rekao ne. Poslao sam roman prijatelju generalu Praljku, a on mi je rekao da je počeo čitati roman, ali je stao na ratnom poglavlju, jer mu je dosta rata. No, ratno poglavlje je samo uvod, manji dio romana. Veći dio bavi se mladim čovjekom koji je prošao rat i mučnu traumu na Velebitu, nad Medačkim džepom. Kako sam i planinar, potaknut ljepotom Velebita, smišljao sam filmski scenarij koji je uzeo maha. Tada mi je jedna prijateljica ispričala priču o čovjeku koji je zaista odbio biti lovac na generala. Tog sam branitelja stavio u područje Velebita i u specijalnu policiju. U jednom se trenutku tom čovjeku događa strašan događaj koji je stvaran, kada su niški specijalci noću napali naše momke, zarobili ih, zvjerski ih mučili i ubili. Bilo je to dva-tri dana prije operacije Medački džep i tada moj lik ostaje bez prijatelja. Kada prođe rat, počinje mirnodopski život – priča Međimorec o nastanku svoga romana.
Bez kompromisa
Njegov junak ostaje u policiji, istražuje ratne zločine, najprije u istočnoj Slavoniji. Na tom poslu se ponovno susreće sa zvjerstvima. Kada počinje priča s generalima Gotovinom, Markačem i Čermakom i potjerom u koju se uključuje i hrvatska država, branitelju ponude da bude jedan od stručnjaka u lovu. On to odbija, pa ga Račanova vlada suspendira. Dolaskom Sanaderove vlade on je rehabilitiran, jer je stari HDZ-ov član. Njega se promovira i opet mu nude da bude lovac na generala pa i časnik za vezu s britanskom tajnom službom. On ponovno odbija i tada Mihovil Špoljarić gubi posao i razara mu se obitelj.
– U romanu sam pokušao sažeti ovo poslijeratno, naizgled mirnodopsko vrijeme u kojem se u ratu ranjenim ljudima dešava mnoštvo kataklizmičkih promjena i unutarnjih izdaja – priča Međimorec. Njegova junaka napušta žena, on obolijeva i zatvara se u stan. Ipak, izlaz postoji.
– Mihovil je vjernik pa odlazi na Velebit, u Krasno u samostan gdje prolazi duhovnu obnovu s franjevcima. Nakon toga odlazi na mjesto gdje su mu poginuli prijatelji i u toj osami vraća mu se snaga da se vrati obitelji. U svemu tome obolijeva mu sin i to ga zbližava sa ženom. Sve se naizgled vraća na mjesto, ali njegov je svijet potpuno promijenjen. U tom svijetu nema blistavih obećanja, nego puno razočaranja i muke – kaže Međimorec.
Je li “Lovac na generala” triler, psihološki ili povijesni roman?
– To je roman i o ljudima koji su se prodali, o mladim ljudima koji govore da im je stalo samo do novca i do djece. Moj Mihovil prolazi put od blistave karijere do sumnji, muke, propitivanja. Nikad ne napravi kompromis, ali plaća visoku cijenu – kaže Međimorec kojeg pitamo je li hrvatska država izgubila čast kada je organizirala državnu potjeru na pobjedničke generale?
– Mislim da jest. Ovih dana na statusnoj konferenciji o suđenju mom prijatelju Praljku i šestorki jasne su vidljive manipulacije i prljavi postupci. Ne dovodim u pitanje cijeli Haaški sud, vidimo da se propituje presuda Perišiću i naravno da je sve zločine trebalo preispitati, ali pri tome mislim da se to trebalo odnositi samo na zločine koji su se mogli dokazati. A zapovjedna odgovornost je prilično apstraktna sfera. Pobjednički generali, a bio sam svjedokom tome jer sam i sam ratovao, maksimalno su se trudili da u velikoj većini ne dođe do zločina. Hrvatska vojska i hrvatska država bile su jedne od najčišćih u ratovanju, što se dade i egzaktno dokazati. Do 2000. je hrvatska država ušla u spor s Haaškim sudom koji nikada nije završen, jer je Račanova vlada na brzinu prihvatila nadležnost Haaškog suda nad generalom Gotovinom. Ministar Šeparović je za Tuđmanova života pokrenuo taj spor, identičan sporu zbog ministra Šuška koji je Hrvatska dobila. Takav je spor pokrenut i zbog Gotovine pred UN-om. Zato dvije godine Gotovina nije prihvaćao taj proces. Sve konstrukcije da mu to nisu dopustili predsjednik Tuđman, HDZ ili Vlada, padaju u vodu. Presuda sada pokazuje da su nevini i da ih je trebalo maksimalno zaštititi – kategoričan je Međimorec.
A kako gleda na odluku Haaškog suda da njegov prijatelj Praljak mora sudu platiti tri milijuna eura, dok taj isti sud plaća obranu jednom Mladiću i Karadžiću?
– To je posljedica Praljkova stava i obrane pred Haaškim sudom. Do sada je general Praljak napisao osamnaest dokumentiranih knjiga činjenica iz svoje obrane. One su u Hrvatskoj dovedene u pitanje, pa je morao platiti 600.000 kuna naknadnog poreza na knjige, jer su ocijenjene šundom i nije prihvaćeno da su knjige. Kasnije je Ministarstvo kulture revidiralo odluku, ali ne znam je li ministar Linić vratio taj novac. General Praljak je na sudu maksimalno dokazivao činjenice. Dokazivao je da hrvatska strana nije prekidala dovod struje u Mostaru jer su sve elektrane i svi transformatori bili na bošnjačkoj strani. Obrušio se na tajništvo pa mu se tajništvo Haaškog suda sada osvećuje – kaže Međimorec kojeg pitamo zna li hrvatska javnost sve o Medačkom džepu?
– Donesena je presuda generalu Norcu, a general Ademi je oslobođen. Te sam 1993. bio na jednoj važnoj dužnosti, ali nisam bio izravno vezan uz Medački džep. No, zaintrigiralo me da doznam što se dogodilo, pa sam istraživao i arhiv UN-a. Čak sam pratio i proces generalu Norcu. Shvatio sam da postoji niz nelogičnosti i neistina koje je naročito lansirala kanadska strana. Očito je da su se dogodili neki zločini, kao što se uvijek događaju u ratu. Oni su se događali na malom prostoru, i to između, takoreći, susjeda koji su prvo pravili zvjerstva jednoj strani, pa se ta strana onda osvećivala. Mislim da se znaju i počinitelji, to su ljudi otamo. Ono što mi je bilo nejasno, to je onaj niz tajnih svjedoka koji su uglavnom bili sa srpske strane i koji su svjedočili preko TV linka. Nisam uvjeren u istinitost njihovih iskaza. Norac je osuđen i za onaj prvi zločin o kojem ne bih ništa govorio jer ne znam te činjenice. Ali mislim da je nepravedno osuđen za zapovjednu odgovornost. Sud se oslanjao na iskaze kanadskih vojnika među kojima je bilo i naturaliziranih srpskih vojnika koji su bili prevoditelji… Brojne su tu nejasnoće u hitnji i pod pritiskom međunarodne javnosti da Hrvatska što prije uđe u EU dovele do toga da je Norac platio preveliku cijenu – ocjenjuje Međimorec.
U ratu bavio se i obavještajnim radom. Koliko su mu te tajne informacije poslužile u pisanju knjiga i drama?
Volio bi na scenu Gavelle
– Kada običan svijet razmišlja o tajnim službama, misli da iza toga uvijek ima puno krvi, prljavštine i nečasnih poslova. Predsjednik Tuđman i ministar Šušak su me stavili na mjesto Josipa Perkovića, dakle načelnika Sigurnosno-informativne službe Ministarstva obrane krajem 1992. Tada sam bio predsjednikov načelnik vojnog kabineta. Kada su mi ponudili Perkovićevo mjesto, rekao sam da se nisam nikada time bavio, te da je taj svijet prepun intriga i prljavih stvari. Onda me predsjednik razoružao argumentom da su se u Drugom svjetskom ratu u Engleskoj i Americi tim poslovima bavili vrhunski intelektualci, znanstvenici, kulturnjaci, glumci. Rekao sam mu da nisam spreman založiti svoj moral i poštenje za bilo koju prljavu stvar, a predsjednik je rekao, to i nećete raditi – kaže Međimorec kojem je lani u časopisu Riječi koji objavljuje sisački ogranak Matice hrvatske objavljena drama “Oslobođenje Zagreba“.
A kada ćemo je i gdje vidjeti na pozornici?
– Volio bih je vidjeti na sceni Gavelle, u kojoj sam dosta dugo radio. Ona se vezuje na Šovagovićevu dramu “Sokol ga nije volio”, a ima i neku vrstu polemičkog odnosa prema Jovanovićevoj drami “Oslobođenje Skopja”. “Oslobođenje Zagreba” je prisjećanje dječaka koje počinje scenom ranjenika iz Vukovara koji je u dubokoj komi - veli Međimorec koji razmišlja da tu svoju dramu odnese Staziću u Gavellu. Ovih mu dana u Meksiku izlazi roman “Piše Sunja Vukovaru” koju je na španjolski preveo Mario Ostojić. U AGM-u će mu izaći i knjiga s radnim naslovom “Kostino pismo” u kojem se spominje pismo koje mu je u proljeće 1971. godine poslao Kosta Spaić nakon što je čuo da je Međimorec uspješno režirao Kušanov “Toranj”.
