Zagrebačka filharmonija gostovala je 2012. u Beogradu 5. listopada, u petak. Grad je bio pun policije jer je tog petka donesena odluka o zabrani Parade ponosa koja se trebala održati dan kasnije.
Svejedno, nakon koncerta krenuli smo u kasnu šetnju gradom s Ivanom Tasovcem. Prema njemu i njegovoj frizuri okrenule su se sve glave i u kafanskoj bašti u samom centru Beograda u koju smo svratili na piće. Ubrzo smo shvatili da smo zabasali na zabavu pripadnika Dveri koji su valjda proslavljali zabranu "Prajda". I oni vole Tasovca, a onaj što ga je odmah zagrilo kao brata rođenog bio je još sretniji čuvši iz usta direktora Filharmonije rečenicu: "Nisam ni ja za takve parade". Ali, prije nego je stigao dići ruke u zrak da pozove još jednu rundu, mladiću je oduševljenje potkresao Tasovčev nastavak: "Nisam za paradu, ali jesam za gay brakove i da im se dozvoli usvajanje djece".
Runda je svejedno bila naručena, a uz nju je počela Tasovčeva debata s pripadnicima onog dijela srpske mladeži od kojeg beogradske "prajdove" moraju čuvati tisuće policajaca. Mladi nacionalisti i borci za tradicionalnu pravoslavnu Srbiju pažljivo su slušali ono što im do tada vjerojatno nitko nije govorio tako otvoreno, u lice, bez straha i bez zazora. Nakon nekoliko rundi razgovora i pića, Tasovac je uživao njihovo još veće poštovanje. Baš kao i njegovi gosti iz Zagreba!
Gdje si, care!
Prošle nedjelje Tasovac je sudjelovao u Paradi ponosa kao ministar kulture i informiranja Republike Srbije. Nakon šetnje sjeo je ispred jednog kafića na pivo u pratnji dvojice tjelohranitelja koji su mu dodijeljeni samo za taj dan, jer inače se sam čuva. Zapravo, ne čuva se, niti pazi kamo će ući jer i dalje je, kamo god pošao, car. Tako i za one tradicionalno antigay nastrojene nogometne navijače koji su naišli i ulicom i, spazivši ga, potrčali prema Tasovcu. Osiguranje je, srećom, na vrijeme shvatilo da će njihov štićenik biti zasut samo simpatijama.
Družio sam se s ministrom Tasovcem dvije večeri ranije, ponovno u petak na Kolarcu, ovaj put na koncertu otvorenja nove sezone Beogradske filharmonije. Tamo, doduše, nitko za njim ne viče "gdje si, care", ali mu pažnje, poštovanja i pozdrava ne manjka. Za Tasovca se podrazumijeva da Beogradska filharmonija sve bolje i bolje svira. Tasovac je tamo ostavio izvrsnu ekipu koja zna svoj posao, a on je otišao dalje. Na večeri s umjetnicima nakon koncerta, dok su svi oduševljeno komentirali izvanredan nastup orkestra, Tasovac nije prestajao pričati o sjajnom postavu Oktobarskog salona koji je ranije te večeri otvorio i koji svi moramo vidjeti. Kada sam kasnije pitao gostujuću solisticu, američku sopranisticu Donitu Volkwijn, kako će iskoristiti slobodnu subotu u Beogradu, smjesta je rekla: "I have to see that October thing" ("Moram vidjeti tu oktobarsku stvar").
Tasovca više nema na Twitteru preko kojeg je još lani znao ošinuti po vlasti, a osobito po ministru kulture. Mnogi su od njega očekivali totalni show u politici, a on je postao jedan od najšutljivijih i najmarljivijih ministara. I dalje ne daje intervjue, ali je u onom jednom, nastupnom, objasnio zašto poziv u politiku nikako nije mogao odbiti. Nakon svih kritika izrečenih na račun vlasti, rekao je, mogao je ponuđeno ministarsko mjesto samo prihvatiti, ili zašutjeti zauvijek. A to nikako nije opcija za Ivana Tasovca.
Ipak, razgovarali smo dovoljno da bih i sam, bez eksplicitnih pitanja o politici Vlade u kojoj je ministar, mogao zaključiti što ga drži i što ga nosi. Obnavljanje i jačanje institucija, u prvom redu kulturnih institucija, to je i dalje njegova mantra i misija koju je uspješno započeo kao direktor Beogradske filharmonije. Zbog toga će se, čak i sada kad Vlada Srbije reže plaće i penzije, boriti da očuva uzlet postotka za kulturu u državnom proračunu. Za sada šuti i na temu godinama zatvorenih Narodnog muzeja i Muzeja suvremene umjetnosti. Progovorit će kada plan za njihovu obnovu bude konkretan i gotov. Tada će započeti odbrojavanje da njihovog ponovnog otvorenja. Radi i na tome da osigura novu lokaciju, još atraktivniju od prethodno zamišljenih, za koncertnu dvoranu Beogradske filharmonije.
Kao nestranačka osoba koja na nestranački način provodi kadrovsku politiku u kulturi, Tasovac je sasvim sigurno već stekao povelik broj neprijatelja upravo u vladajućoj stranci, ali Aleksandar Vučić ga sigurno neće dati vukovima. Previše mu znači ministar od takvog svjetskog formata. Tasovac će biti domaćin kulturnog dijela programa Putinovog skorašnjeg boravka u Beogradu. Ministar kulture uskoro će voditi državnu delegaciju u Kinu. Ovaj tjedan je u Firenci na svjetskom forumu UNESCO-a kamo ga je pozvala predsjednica te organizacije Irina Bokova. Iz Firence će u Ameriku za Beogradskom filharmonijom koja sljedeći tjedan svira u Chicagu, Clevelandu, Washingtonu i New Yorku.
Misao u pozadini svih priča
Nakon svih prethodnih susreta, sada već znam da se Tasovac neće oprostiti bez jednog dara, bez da s nama podijeli onu misao koja mu se neprestano negdje u pozadini svih priča vrti u glavi i koja mu je trenutno najvažnija. Ovaj put to je bila misao o arhivima, institucijama koje Tasovac trenutno, čini mi se, voli više od svih drugih za koje je zadužen njegov resor.
"To su institucije koje čuvaju naše sjećanje na događaje, na povijest, ali ne onako kako mi vjerujemo ili kako bismo željeli da se nešto dogodilo, nego onako kako je stvarno bilo". To mi je ovaj put na kraju druženja izrekao Ivan Tasovac. I dodao: "Volio bih da ljudi, dok prolaze kraj tih zgrada, osjete mistiku koja ide uz svijest da će svatko od nas na kraju završiti u arhivu." Nema što, memento mori dostojan jednog ministra kulture.
>> Direktor Beogradske filharmonije Tasovac postaje ministar kulture
koce kome popusit,,..hehehe